Polako zalazimo prema vrhuncima predizborne kampanje. Stranke i koalicije predstavljaju kandidate za zastupnike u Hrvatskom saboru. Predstavljaju se i programi političkih platformi, prepuni općih lista lijepih želja, s vrlo malo konkretnih ciljeva, mjerenja prolaznih vremena tih ciljeva, objašnjenja kako će se nešto postići, kojim procedurama, odlukama i tko će to na kraju platiti.

Sve podsjeća na doskočicu kvartovskog pozera iz ranih devedesetih, prema kojoj je program političke stranke vrlo sličan vijencu na pogrebu – ne koristi pokojniku ili ožalošćenoj rodbini, ali je dio bontona imati ga. Ili, malo više sukladno poslovnom mediju, još je Walter Lippmann u knjizi Public Opinion iz dvadesetih godina prošlog stoljeća napisao kako percepcija i igranje na sentiment gotovo uvijek pobjeđuju suštinu. Pogotovo od pojave masovnih medija.

Malo prolaznih ocjena
U takvoj situaciji vrlo se teško baviti suštinom. Jer usavršavanjem društvenomrežnih algoritama, netko može odašiljati dijametralno suprotne poruke različitim, međusobno odijeljenim virtualnim balonima birača te od toga profitirati. Obilato to koriste politički ekshibicionisti usmjereni na stvaranje društveno-ekonomske štete kao zaloga za svoje nove mandate, plaćene novcem poreznih obveznika, bez obzira na stranačku boju.

Od njihove galame i jeftinih doskočica, dojam je, ozbiljne teme teško dobivaju onu razinu prava javnosti koja bi bila sukladna njihovoj važnosti, a takvih je tema pregršt.

Kada tome ne bi bilo tako, u vremenu energetskih prilagodbi na klimatske izazove, na koje smo se obvezali u sljedećim desetljećima, puno više bismo razgovarali o problemima ulagača u energetske projekte, poglavito u obnovljive izvore energije, o učinkovitom korištenju tranzicijskih goriva poput plina i nuklearne energije, o pitanjima iskorištavanja nafte ili o izazovima u regulatornim ili infrastrukturnim politikama ili kadroviranjima.

Izazova koji vape za konkretnim rješenjima je, dakle, puno. Spomenimo se upozorenja na usporeno izdavanje energetskih odobrenja i dopusnica za nove projekte koji koče razvoj projekata nekonvencionalne, zelene energije. Malo tko je primijetio kako je od jednog takvog upozorenja, onoga grupacije obnovljivih izvora energije pri Hrvatskoj gospodarskoj komori(HGK), prošlo oko godinu dana.

Nezadovoljstvo odnosom resornog ministarstva i kadrovski obezglavljene Hrvatske regulatorne energetske agencije (HERA), posve se očito nije popravilo, kada je slično upozorenje prije nekoliko tjedana uputila Udruga Obnovljivih izvora energije Hrvatske.

U Europskoj uniji na dozvole se čeka od jedne do pet godina, ovisno o zemlji, dok se u Hrvatskoj, čeka dulje od sedam godina, što predstavlja izazove u financiranju takvih projekata te pripadajućem privlačenju investicija.

Slična upozorenja mogla su se čuti tijekom nedavne energetske konferencije Poslovnog dnevnika od samoga vrha energetskog sektora u nas.

Izvori iz HGK daju naslutiti kako rekapitulacija do sada učinjenoga, koju će objaviti ovoga tjedna, neće dobiti prolaznu ocjenu izuzev na području izdavanja energetskih odobrenja. S druge strane, natječaj za projekte po premijskom modelu nije raspisan, a za novi natječaj bit će potrebno izraditi nove planove i zatražiti za njih odobrenje iz Europske unije, što je birokratska i administrativna procedura koja traje mjesecima.

Odgovori na izazove
Želja za razvojem zelenih projekata još je jedna u nizu želja koje svaka stranka u program “mora” imati. Želja kao želja, gotovo nikome ne koristi, a odgovor na pitanje tko će to platiti ne dobivamo ili se uslijed društvenomrežnog afektiranja teško prodire do nas. No, to je suštinsko pitanje na kojem se lome koplja fiskalnih i energetskih politika, ne samo u nas.

Naplatiti puni trošak tranzicije krajnjem korisniku, ne samo što generira smanjenje životnog standarda, nego bi moglo dovesti do odlijeva birača kod opcije koja bi to predložila. Međutim, u uvjetima tiskanja novca, međunarodnih poticaja za nove tehnologije, trošarinskog ugriza država u konvencionalnim energentima, postoje samo dvije opcije. Cijenu će platiti krajnji korisnik ili biznis, uz kolateralnu štetu smanjenja investicija.

Iz ministarstva, pak, poručuju kako zelene projekte u Hrvatskoj koči HERA. A situacija u toj regulatornoj agenciji još je jedna od ozbiljnih tema o kojima se vrlo malo konkretnih rješenja prolazi iščitavajući javno dostupne poruke iz programa političkih stranaka. Bi li iz ministarstva u pravu ili ne, činjenica je da politika drži ključeve kadrovskog upotpunjavanja ove regulatorne agencije koja u svojoj obezglavljenosti prolazi kroz ozbiljne izazove kako u pogledu odlučivanja, a posljedično i na polju provedenih revizija u toj instituciji.

Konkretni odgovori na spomenute izazove, koji su nam poslužili kao primjer, bili bi zalog za stvaranje političke, pravne i regulatorne sigurnosti. Značilo bi to da novac i investicije prestaju zaobilaziti našu zemlju. Jer, kada svatko od nas podvuče crtu na kraju mjeseca koji je proživio, mora staviti ruku na srce i reći kako se od percepcije, recepcije i afektiranja ne živi. Od toga niti proračun ne može dugoročno plaćati primanja političkih ekshibicionista.