Kada su pojedine europske zemlje, posebno u Skandinaviji, prije 20-ak godina počele ekologiju uvoditi u političke i društvene rasprave, ostatak svijeta gledao na to s podsmjehom kao na još jednu ekscentričnost prebogatih društava koja više ni sama ne znaju što će od tolikog novca i blagostanja pa izmišljaju toplu vodi i namjerno si kompliciraju život.

Svaki otpad je sirovina
No, kako je u razvijenim demokratskim državama baziranim na tržišnoj ekonomiji vrlo malo utopijske ideologije, a znatno više praktičnih planova za buduću zaradu, zdrav okoliš i gospodarenje otpadom kroz kružnu ekonomiju su postali ozbiljan biznis čija vrijednost se danas mjeri stotinama milijardi eura.

Štoviše, ruska agresija na Ukrajinu je primarno ekološke projekte obnovljivih izvora energije u Europskoj uniji odjednom pretvorila u pitanje nacionalne sigurnosti jer se radi o decentraliziranom, sveprisutnom i uvijek dostupnom izvoru energije bez obzira na to što se događa na svjetskim energetskim burzama ili pak na “Istočnom frontu”.

Možda i najbolji primjer kako se može iz neke utopijske agende napraviti snažan gospodarski sektor jer Finska. Ta zemlja je ranih 2000-ih među prvima krenula u gospodarenje otpadom, iako se radi o relativno maloj i slabo naseljenoj zemlji s vrlo visokom građanskom sviješću i kojoj smeće zasigurno nije bilo pri vrhu “to-do” liste.

No, krenuli su odlučno i na svim razinama, od nacionalne do obitelji i uključili politiku, gospodarstvo, znanstvenu i obrazovnu zajednicu te svekoliko građanstvo. Gdje su danas? Finska prema europskim statistikama odlaže manje od jedan posto ukupnog otpada, dok u većini europskih zemalja to uglavnom prelazi 50 posto.

Izgradnja njihova sustava cirkularne ekonomije – gospodarstva baziranog na postulatu da se svaki otpad može pretvoriti u sirovinu i ponovno iskoristiti, donijela im je oko 10 tisuća novih radnih mjesta i generirala oko četiri milijarde eura godišnje dodatnog prihoda. Upravo su finske tvrtke globalni lideri u tehnologiji zbrinjavanja i prerade otpada, a što je sada postala praksa u svijetu.

Gdje je tu Hrvatska i regija? Mi smo relativno rano krenuli u proces zelene tranzicije, dijelom zbog dugotrajnih pretpristupnih pregovora s EU, koji su započeli 2003. podnošenjem našeg zahtjeva za članstvo u Uniju, a dijelom zbog našeg fokusa na turizam koji često podrazumijeva deindustrijalizaciju te uvijek zaštitu prirode.

No, iako smo relativno rano krenuli, i napravili veliki broj planova i budućih projekata, do danas je jako malo toga napravljeno. Razloga je više, a najvažniji su da različite političke elite različito gledaju na model i tehnologiju s kojom bi se najbolje gospodarilo otpadom, a situaciju je posebno zakompliciralo sudjelovanje Mosta u vlasti kada je u dvije godine upravo ta stranka dobila resor energetike, a za vodeće ljude ministarstva i agencija postavila aktiviste i zanesenjake koji nisu uspjeli shvatiti da su mnoge primamljive teorijske paradigme teško ili nikako provedive u praksi.

Mostovci su barem za pet godina usporili razvoj sustava gospodarenja otpadom u Hrvatskoj jer mnogi Centri za gospodarenje otpadom, koji su okosnica hrvatskog modela, nisu izgrađeni ili njihova realizacija opako kasni. Isto tako, u tom razdoblju je i stopiran plan o izgradnji energana koje bi ostatak otpada, koji se ne može iskoristiti za ništa drugo, pretvorila u toplinsku i električnu energiju.

Učenje na tuđim greškama
Pomalo je bizarna činjenica da je u većini Hrvatske sustav prikupljanja i gospodarenja otpadom uglavnom funkcionalan, a da je najveći problem u najvećem i najbogatijem gradu, Zagrebu gdje se dugo čekalo, puno eksperimentiralo, a u konačnici je prije dvije godine došlo i do smjene vlasti kad je tragično završio 20-godišnji mandat gradonačelnika Milana Bandića, a na scenu je stupila nova garnitura gradonačelnika Tomislava Tomaševića koja je sustav morala graditi gotovo iz početka.

Iako nam se često čini da se naš sustav gospodarenja otpadom, posebice iz Zagreba, raspada, činjenica je da je Hrvatska uglavnom pokazni primjer za naše istočne susjede koji tek grade, najčešće uz pomoć EU, sustave prikupljanja, zbrinjavanja te oporabe otpada.

Ovotjedna konferencija Waste 2023. u Beogradu, koja je možda i prva te vrste na ovoj razini, pokazala je da Srbija i Crna Gora, a izvjesno situacija nije ništa bolja niti u Bosni i Hercegovini te Sjevernoj Makedoniji, kasne barem 5-10 godina za nama – upravo onoliko koliko mi kaskamo za najrazvijenijim zemljama EU.

Procjene su da je investicijski potencijal Srbije za ekologiju i kružnu ekonomiju, po pitanju zaštite zraka, otpadnih voda te gospodarenja otpadom, veći od 10 milijardi eura. Ako su ostale zemlje regije pojedinačno samo trećina srpskog tržišta, jasno je da se radi o 20-ak milijardi eura potencijala. Može li Hrvatska svojom praksom, znanjem te tehnologijom pomoći susjedima, a istovremeno na tome ostvariti i ekonomski razvoj te uzeti dio tog kolača?

Vjerojatno da jer činjenica je da se energetski stručnjaci, a još više inženjeri i dužnosnici komunalnih tvrtki iz regije mogu lakše i bolje informirati o modelu i izazovima u sličnom im okruženju – obližnjem Osijeku, Bjelovaru, Sisku ili Čakovcu nego u Linzu, Luzernu ili Aarhusu.

Regionalne razvojne agencije u Hrvatskoj imaju golemo znanje i iskustvu u razvoju takvih projekata, a tvrtke poput Tehnixa, usprkos kontroverzama koje ih trenutno prate, ipak su perjanice hrvatske cirkularne industrije i izvjesno je da će i u budućnosti imati itekako što ponuditi tržištu.