Uslijed najnovijih dostignuća u zelenim tehnologijama, postizanje nulte neto stope emisija stakleničkih plinova do 2050. ne samo da je postalo tehnički izvedivo, već i ekonomski isplativo.

Ispunjavanje tog cilja, koji je počeo učvršćivati očekivanja sada kada ga je usvojio sve veći broj zemalja, neophodno je da bi se zadržalo globalno zatopljenje znatno ispod 2° Celzija u odnosu na predindustrijske razine. Međutim, zemlje sada moraju početi ubrzano smanjivati emisije.

Klimatske promjene različito utječu na različite dijelove svijeta, a nisu sve zemlje jednako odgovorne – i sada i kroz povijest – po pitanju emisija ugljikovog dioksida.

Te su razlike dosad spriječile postizanje međunarodnog konsenzusa o tome kako pravedno podijeliti troškove ublažavanja klimatskih promjena.

No, uoči summita Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama (COP26) u studenome u Glasgowu, priznanje ozbiljnosti prijetnje globalnog zatopljenja, s dramatičnim smanjenjem troškova obnovljivih izvora energije, olakšava brz napredak.

Avangarda neto nule

Zapravo, naglasak u raspravi o klimi preusmjerio se s troškova ublažavanja na mogućnosti koje pružaju nove tehnologije. Utrka za ostvarenje svijeta s nultom neto stopom do 2050. i dalje je tijesna, a različite skupine zemalja kreću se različitim brzinama. Međutim, sve je jasnije da će rezultati tržišta u nastajanju i gospodarstava u razvoju, osim Kine, vjerojatno biti ključ uspjeha.

Među naprednim gospodarstvima Europa prednjači u naporima za zelenu transformaciju. Sjedinjene Američke Države tijekom mandata predsjednika Joea Bidena sada su, čini se, odlučile povećati svoje klimatske ambicije, a njihovi tehnološki kapaciteti vjerojatno će omogućiti dobre rezultate, unatoč kontinuiranim unutarnjim političkim preprekama. Isto se može reći i za druge bogate zemlje kao što su Japan i Kanada, koje također imaju resurse i tehnologiju da budu u avangardi neto nule.

Najsiromašnije zemlje već su najviše pogođene aktualnim klimatskim promjenama i najmanje si mogu priuštiti mjere ublažavanja i prilagodbe. Iz etičkih razloga zaslužuju veliku pomoć da se prilagode i brzo prijeđu na zelene tehnologije, ali njihove ukupne emisije CO2 bit će premale da bi značajno utjecale na ukupnu količinu na globalnoj razini od sada do 2050.

Iako su emisije u većini naprednih gospodarstava u opadanju, one i dalje rastu u većini tržišta u nastajanju i gospodarstava u razvoju, na koja, uključujući Kinu, sada otpada oko dvije trećine globalnih emisija.

Kina sama po sebi stvara oko 30% ukupnog globalnog broja. Ali, budući da se Kina na neke važne načine razlikuje od većine drugih tržišta u nastajanju i gospodarstava u razvoju, svrstavanje zajedno s tim zemljama nije najbolji način za procjenu njihovih izgleda za daljnju dekarbonizaciju.

Optimizam u vezi s Kinom

Za početak, Kina ima i želju i sposobnost da bude globalni izvozni lider u zelenim tehnologijama, a ostvarivanje te ambicije također će potaknuti napore Kine da ukaže na privlačnost svog sociopolitičkog sustava.

Povrh toga, Kina ima financijska sredstva za podmirenje često velikih inicijalnih troškova zelene tranzicije, a polujavne tvrtke u zemlji možda će biti spremne gledati dugoročno, što je potrebno za mnoga od tih ulaganja kako bi se pokazala profitabilnima.

Naposljetku, sama veličina Kine znači da će imati značajne koristi od vlastitih smanjenja emisija, smanjujući problem muktašenja – točku koju mnogi zanemaruju. Stoga postoje dobri razlozi za vjerovanje da će Kina uskoro unaprijediti svoju klimatsku politiku i krenuti putem rasta koji smanjuje emisije mnogo brže nego sada.

Tržišta u nastajanju i gospodarstva u razvoju moraju izdašno ulagati u energetski, prometni, stambeni i s njima povezane sektore kako bi ispunila očekivanja svog još uvijek rastućeg stanovništva, uključujući stotine milijuna vrlo siromašnih građana.

Unatoč opravdano optimističnim scenarijima smanjenja emisija za napredna gospodarstva i Kinu, upravo o putanjama drugih tržišta u nastajanju i gospodarstava u razvoju moglo bi ovisiti hoće li doći do ograničavanja globalnog zatopljenja na znatno manje od 2°C ili znatnog prekoračenja tog praga.

U usporedbi s razvijenim zemljama i Kinom, tržišta u nastajanju i gospodarstva u razvoju imaju ograničenu sposobnost mobilizacije dugoročnih inicijalnih financijskih sredstava potrebnih za njihovo kretanje putanjama zelenog rasta. Nedostaje im domaći fiskalni prostor i ne ispunjavaju uvjete za koncesijske resurse naprednih gospodarstava, koji su uglavnom rezervirani za zemlje s niskim dohotkom.

Indija, Indonezija i Južna Afrika i dalje se u velikoj mjeri oslanjaju na ugljen. Iako je primarni izazov tih zemalja brzi rast novih zelenih kapaciteta, one se suočavaju s dodatnim poteškoćama prestanka korištenja relativno novih kapitalnih zaliha.

Kina se također mora suočiti s tim pitanjima, ali ima veći manevarski prostor za njihovo rješavanje. Jedino održivo rješenje tog izazova je znatno dugoročno međunarodno financiranje tržišta u nastajanju i gospodarstva u razvoju, uglavnom iz privatnih izvora.

Multilateralne razvojne banke trebale bi olakšati taj proces nudeći kombinaciju nekog svog pomalo koncesijskog financiranja i osiguravanja objekata za smanjenje rizika za mobilizaciju privatnih resursa.

To bi nalagalo da multilateralne razvojne banke dobiju dodatni dioničarski kapital, kao i dozvolu za manje konzervativno korištenje svojih bilanci.

U međuvremenu, umjesto da bude neto primatelj stranog kapitala, Kina će biti izvor dugoročnih privatnih i javnih financija za ostala tržišta u nastajanju i gospodarstva u razvoju. Dok se donositelji politika pripremaju za konferenciju COP26, poboljšavaju se izgledi za postizanje ugljično neutralnog svijeta do 2050.

Međutim, nerealno je očekivati da će se globalno zatopljenje zadržati znatno ispod 2 °C ako zemlje sa srednjim i nižim srednjim dohotkom ne sudjeluju u potpunosti u zelenoj transformaciji.

* © Project Syndicate 2021.

Koautor teksta je Sebastián Strauss, viši istraživački analitičar i koordinator za strateške angažmane na Institutu Brookings