Prošloga tjedna pojavila se na svjetskim novinskim agencijama vijest kako u velikoj većini saveznih država u SAD-u imaju problema s proizvodnjom električne energije iz vjetra i sunca.

Preliminarni rezultati ministarstva energetike te zemlje kažu kako, usprkos rekordnim ulaganjima u te dijelove sektora obnovljive energije, veliki industrijski potrošači sve više razmišljaju o povratku na plin, kao tranzicijsko gorivo prema zelenom gospodarstvu jer je taj energent dovoljno stabilan, a na njega je tranzicija moguća u kratkom roku.

Problemi i izazovi u proizvodnji električne energije iz obnovljivih izvora mogli bi postati izraženiji zbog globalnih zelenih politika, poglavito onih u Europskoj uniji i zemljama koje toj zajednici država žele pristupiti zbog prilično radikalnih, u usporedbi s drugim geopolitičkim blokovima i mnogoljudnim zemljama, energetskih politika koje se diktiraju iz Bruxellesa.

Tim više što zbog trendovskih i fiskalnih poticaja, poglavito u prometu, industriji, ali i korištenju u kućanstvima te poslovnim prostorima, potreba za električnom energijom raste.

Na izazove koje producira nedovoljno razvijena tehnologija i trendove koji se diktiraju iz središta geopolitičkih i energetskih blokova neminovno se nadovezuje priroda politike koja, ako nije okrenuta tržišnim i biznis rješenjima, teži komplikaciji regulacija i administracija, kako bi perpetuirala svoju moć.

Deklarirane želje
Na to već neko vrijeme upozoravaju strani investitori, što kroz javne nastupe, što kroz arbitražne procese pokrenute u našoj zemlji i izvan nje, ali i nekoliko interesnih udruga koje okupljaju i zastupaju ulagače u energetski sektor naše zemlje.

Suprotno više puta deklariranim željama za što bržim prelaskom proizvodnje električne energije na za klimu prihvatljivije oblike, pa i na obnovljive izvore energije, investitorima i analitičarima se čini kako pomaka ima jako malo, a oni koji su postignuti provode se presporo. Stoga se plan Hrvatske da do 2030. godine udvostruči proizvodnju struje na 10 GW, od čega bi 8 trebalo otpadati na obnovljive izvore, iz današnje perspektive čini nemoguć. I to iz nekoliko razloga.

Na ovom smo mjestu već “opjevali” tromost u državnoj administraciji i izostanak donošenja ključnih odluka zbog koji investitorima isteknu odluke i rokovi za izgradnju postrojenja, zbog čega su neki investitori odlučili napustiti našu zemlju ili je zaobići. Naime, u nekim zemljama, članicama EU u okruženju, odluke se donose značajnije brže (s izuzetkom Slovenije čija je administracija zapela u vrtlogu ucjena okolišnih udruga).

Pisali smo i o izazovima s kojima se već nekoliko godina suočava Hrvatska regulatorna energetska agencija (HERA), koja zbog kadrovske deficitarnosti uslijed nekoliko zvučnih afera, o čemu i nova vlast slabo vodi računa, ima problema s ažurnim donošenjem odluka.

Radi li se o spomenutim izazovima ili o aljkavosti, nebitno je, no jedan od razloga koji se ističu u ovome sektoru jest i to što niti nakon dvije godine čekanja HERA ne definira iznos naknade priključenja na mrežu što blokira nove investicije, pogotovo u vjetroenergiji, geotermalnoj energiji i biomasi, dok su određeni, premda premali, pomaci napravljeni u sektoru energije iz sunca te hidroenergije.

Možda najveći problem na koji ukazuju investitori u proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora jest pitanje svrhe te proizvodnje jer zelena tranzicija ne može biti sama sebi ili političkim stremljenjima svrha. Naime, već dugi niz godina ulaganja u elektroenergetsku infrastrukturu su vrlo slabašna i ne prate želje za udvostručenjem proizvodnje električne energije.

Razlog tomu je funkcionalni monopolistički položaj Hrvatske elektroprivrede, koja je u isto vrijeme vlasnik infrastrukture, proizvođač i opskrbljivač električnom energijom, te nema neku tržišnu potrebu ulagati u modernizaciju kako bi korisnicima osigurala efikasnu uslugu.

U njihovu obranu, poštenja radi, valja reći kako ta kompanija dodanu vrijednost koristi za potrebe nametnute im uloge socijalne poluge politike, kroz krize i predizborna razdoblja. Cijena toga iskazana je u subvencijama Vlade tijekom limitiranja cijene struje, ali i u procijenjenoj vrijednosti dokapitalizacije.

Pad industrijske politike
Dodatni je problem i to što je naša zemlja temeljito deindustrijalizirana, a taj trend nikako da se zaustavi usprkos iskazanim željama politike i novim industrijskim politikama novoga resornog ministra (premda valja priznati kako je njegov mandat tek svanuo). Dokazuju to i nova izvješća Državnog zavoda za statistiku (DZS), koja pokazuju kako industrijska proizvodnja opada već sedmi mjesec za redom.

Naime, mnoge zemlje u Uniji koje također imaju problem s elektroenergetskom mrežom, vezuju svoje zelene politike uz industriju pa nove elektrane vezuju uz nova industrijska postrojenja i tako, jeftinijom i pristupačnijom energijom, privlače nove, domaće i strane, investicije što je kod nas izostalo.

U iščekivanju rješavanja spomenutih izazova, bilo europskih, bilo naših specifičnih, valja zamijetiti kako je u Hrvatskoj je privremen ili srednjoročan prelazak nekih elektrana na plin stoga posve moguć. Na to posljednjih mjeseci sinkrono, što je prilično zanimljivo obzirom je taj poduzetnik stalna meta upravo te političke stranke, ukazuju Pavao Vujnovac i Most, govoreći o riječkoj termoelektrani.