U svijetu poharanom krizama, jedna od njih ne dobiva ni približno dovoljno pozornosti: izvanredno stanje državnog duga s kojim se suočava polovica svjetskih gospodarstava u nastajanju i razvoju.

Srećom, pojavila se inovacija u održivom financiranju koja bi mogla pomoći zemljama da spriječe katastrofu duga, istodobno rješavajući druge ključne izazove, posebno degradaciju prirode i klimatske promjene.

Jeftinije servisiranje duga
Bilo je hrabrih napora da se tradicionalni politički i tehnokratski kanali iskoriste za rješavanje prijetećeg vala kriza državnog duga. Tijela poput skupine G20 izradila su okvire, instrumente i inicijative usmjerene na pružanje spasa zemljama pogođenim dugovima, a institucije poput Svjetske banke pokušale su uvjeriti velike vjerovnike, uključujući novu generaciju velikih državnih vjerovnika poput Kine, da ponude otpis duga. Međutim, budući da je rizik od državnog duga zauzeo sporedno mjesto u odnosu na ono što se smatra skorijim domaćim i regionalnim sistemskim krizama, postignut je mali značajan napredak.

Posljedice nedjelovanja su dalekosežne. Vlade opterećene fiskalnom napetošću ne mogu zadovoljiti temeljne potrebe svog stanovništva, a sve veći broj ljudi suočava se s nesigurnošću opskrbe hranom i gorivom. Osim humanitarne dimenzije ove situacije, posljedično društveno i političko nepovjerenje i nestabilnost potkopavaju globalnu suradnju u zajedničkim izazovima, od klimatskih promjena do sukoba poput rata u Ukrajini.

U tom teškom kontekstu, održivi državni dug mogao bi dovesti do značajnog preokreta. Mehanizam je jednostavan: državni zajmoprimci definiraju ciljeve uspješnosti u relevantnim područjima, kao što su emisije stakleničkih plinova i krčenje šuma. Ako ispune ciljeve, nagrađuju se nižim troškovima servisiranja duga.

Primjerice, Urugvaj je prošle godine izdao održive obveznice (SLB) u iznosu od 1,5 milijardi dolara, koje dospijevaju 2034., a povezani troškovi servisiranja duga mogli bi pasti i do 60 baznih bodova. S druge strane, “zelene obveznice” iz prošlosti temeljene na projektu donijele su prednost od samo nekoliko baznih bodova, u najboljem slučaju, zahtijevajući od dužnika da snose znatne troškove definiranja, praćenja i izvješćivanja o “korištenju prihoda”.

Zemlje opterećene dugovima mogu osigurati još veća smanjenja troškova servisiranja duga ako su sporazumi o održivoj uspješnosti potkrijepljeni javnim jamstvima zajmodavcima. Zapravo, od sedam načina za intenziviranje pristupa održivog financiranja države predstavljenih u novom izvješću Centra za održivi državni dug (za koji sam sazivao Savjetodavni odbor), najveći potencijal za rješavanje trenutačne krize ima kreditno poboljšanje.

Do 2030., 250-400 mlrd. dolara
Na tom se putu državni kreditni rizik prenosi na jamce kao što su multilateralne razvojne banke, bilateralne institucije za financiranje razvoja i privatni osiguravatelji. Kreditno jamstvo, polica osiguranja ili drugi mehanizam za poboljšanje kredita poboljšavaju rejting duga, čime se smanjuju troškovi servisiranja državnog izdavatelja i oslobađaju dodatna sredstva.

Time se zauzvrat proširuje fiskalni prostor zemalja dužnika, oslobađajući više sredstava za ulaganje u ispunjavanje ciljeva uspješnosti i unaprjeđenje drugih prioriteta.

Kreditno je poboljšanje već olakšalo refinanciranje duga na Barbadosu i u Belizeu, a obje zemlje dio ušteda troškova usmjeravaju prema financiranju obnove obale. Najbolje od svega, ako kombinacija veće održivosti duga i poboljšanih rezultata u prirodi i po pitanju borbe s klimatskim promjenama ojača otpornost i produktivnost, državni rizik i ukupni troškovi servisiranja duga dodatno će se smanjiti, čime će se pokrenuti prijeko potreban kreposni ciklus.

Intenziviranje kreditnog poboljšanja kako bi se poduprlo održivo financiranje države iziskivalo bi suradnju u kojoj bi sudjelovale multilateralne razvojne banke, zemlje OECD-a i drugi veliki državni vjerovnici, kao što je Kina. Iako je ambiciozan u današnjem rascjepkanom svijetu, takav bi mehanizam bio temelj pristupa vrijednosti za novac rješavanju dužničke krize i širih izazova održivosti.

Jačanje institucionalnih kapaciteta također je ključno, posebno za izdavatelje s niskim primanjima s nedostatnim resursima. Potrebno je uložiti napore kako bi se povećala svijest tržišta i apetit privatnog sektora za održivim dugom.

Ako se krene tim putevima, države s tržištima u nastajanju i u razvoju mogle bi izdati održive obveznice u vrijednosti 250-400 milijardi dolara do 2030. godine, prema procjenama NatureFinancea, što je porast sa samo 3,5 milijardi dolara vrijednosti obveznica izdanih krajem 2022. U skladu s tim projekcijama održive bi obveznice mogle činiti 6-9 % predviđenog fonda vanjskog javnog duga gospodarstva u nastajanju i u razvoju za 2030.

Povezivanjem otpisa duga s naporima za rješavanje izazova klimatskih promjena i omogućavanjem dužnicima da postave vlastite ciljeve uspješnosti, održive bi obveznice mogle uspjeti tamo gdje tradicionalni politički pristupi nisu uspjeli ublažiti kratkoročne rizike državnog duga i ojačati dugoročni održivi razvoj. Tiha revolucija u državnom financiranju možda se već pokreće.