Dok se zapadne vlade suočavaju sa sve hitnijim zadatkom ubrzavanja prijelaza na niskougljično gospodarstvo, klatno se pomaknulo od velikog oslanjanja na tržišta kako bi potaknulo inovacije prema državnoj intervenciji. Strahujući od kineske dominacije u lancima opskrbe čistom tehnologijom i prepoznajući potencijal za otvaranje radnih mjesta, Sjedinjene Američke Države uvele su širok raspon industrijskih politika koje podupiru razvoj i uvođenje zelenih rješenja.

Primjerice, američki Zakon o smanjenju inflacije otvoreno potiče vraćanje proizvodnje u matičnu zemlju nudeći izdašnu državnu potporu tvrtkama koje grade zelene proizvodne kapacitete u zemlji. Slijedeći taj primjer, Akt o industriji s nultom neto stopom emisija Europske unije uvodi cilj proizvodnje čiste tehnologije u zemlji, čime se označava promjena paradigme u pristupu Europe gospodarskom upravljanju.

Međutim, postizanje prave ravnoteže između javnog i privatnog sektora bit će ključno za učinkovito i pravodobno upravljanje prijelazom na čistu energiju i izbjegavanje bilo kakvog nazadovanja u pogledu klimatskih ciljeva.

Energetska tržišta, u sadašnjem obliku, očito nisu uspjela ubrzati uvođenje zelenih tehnologija u dovoljnom opsegu i dovoljnom brzinom. U nedostatku reformi ili dopunskih politika nastavit će promicati najjeftiniju dostupnu energiju, što je donedavno značilo fosilna goriva na većini mjesta. S obzirom na to, ne čudi da vlade preispituju industrijsku politiku, koja se u prošlosti pokazala uspješnom, kako bi potaknule ulaganja u čiste tehnologije. Štoviše, ogromna količina nove infrastrukture potrebne za proizvodnju, skladištenje i distribuciju čiste energije može primorati državu na provedbu boljih postupaka izdavanja dozvola i preuzimanje proaktivnije uloge u planiranju.

Međutim, državna intervencija u prijelazu na čistu energiju također nosi rizike. Odabir pobjednika u zelenim tehnologijama ili projektima može dovesti do odluka o ulaganju koje su skupe ili ekonomski neučinkovite, što su ishodi koji su djelomično potaknuli protržišne reforme energetskog sektora posljednjih desetljeća.

Kroz zelene industrijske politike, vlade u osnovi stvaraju mogućnosti traženja rente, koje su obično izraženije u sustavima niske institucionalne kvalitete (na što ukazuju učinkovitost vlade, pravna sigurnost, kvaliteta birokracije, korupcija, regulatorno okruženje i druge povezane mjere).

Nazire se i utvara “nacionalističkih” klimatskih zakona koji fragmentiraju globalne lance opskrbe čistom tehnologijom. Spontana i nekoordinirana međunarodna podjela rada između SAD-a (inovacije), Europe (subvencije i bespovratna sredstva za ugradnju) i Kine (učinkovitost proizvodnje kroz ekonomije razmjera) brzo je snizila cijenu solarnih panela i dovela do njihovog uvođenja na globalnoj razini. Prisilno vraćanje proizvodnje u matičnu zemlju stoga može usporiti tempo energetske tranzicije diljem svijeta.

Postizanje prave ravnoteže javne intervencije i oslanjanja na tržišne sile ključno je za napredak. Kako bi se osiguralo da su država i tržište partneri u razvoju i uvođenju zelenih rješenja, donositelji politika moraju poduzeti tri koraka. Za početak, vlade bi se trebale usredotočiti na poticanje revolucionarnih inovacija za dekarbonizaciju. To znači osigurati javno financiranje temeljnih istraživanja i stvaranje snažnijih poticaja za inovacije na razini poduzeća određivanjem cijena ugljika, poreznim olakšicama i propisima o okolišu. Država bi također trebala podupirati pilotiranje, demonstraciju i rano uvođenje novih čistih tehnologija kako bi se pokazala tehnička učinkovitost i smanjili troškovi do točke konkurentnosti s fosilnim gorivima.

Drugo, država ima važnu ulogu u poticanju i usmjeravanju velikih privatnih ulaganja u zelena rješenja nizom intervencija politike, uključujući standarde čiste energije, porezne poticaje specifične za tehnologiju, javnu nabavu usmjerenu na vladu i određivanje cijena ugljika. Istodobno, javna potpora ključna je za smanjenje troškova kapitala za projekte čiste energije, osiguravanje njihova društvenog prihvaćanja i pružanje tzv. “omogućavanje ulaganja” koji su preduvjet za sudjelovanje privatnog sektora.

Naposljetku, države osmišljavaju tržišta, kao i njihov temeljni institucionalni okvir, što znači da država mora planirati energetske sustave na takav način da pomažu u stvaranju uvjeta potrebnih za postizanje klimatskih ciljeva. Ambiciozne i pouzdane načine za postizanje nulte neto stope emisija trebalo bi kombinirati s fleksibilnim propisima o energetskom tržištu čiji je cilj uspostaviti učinkovite poticaje za mobilizaciju privatnog kapitala i masovno uvođenje tehnologija čiste energije.

Prijelaz od nesmanjenih fosilnih goriva na energiju s nultim emisijama ugljika predstavlja industrijsku revoluciju, premda uz pritisak čvrstog roka. Ne samo da vrijeme istječe, već će se i političke odluke morati donositi u kontekstu nestabilnih globalnih energetskih tržišta, dugotrajne zabrinutosti javnosti zbog određenih zelenih tehnologija i jačanja geopolitičkih napetosti, ponajviše između Kine i Zapada.

Autori:

*Armond Cohen izvršni je direktor radne skupine za čisti zrak

*Andreas Goldthau direktor je Škole za javnu politiku na Sveučilištu u Erfurtu

*Simone Tagliapietra viši je stipendist Bruegela

*Ovaj komentar potpisuje i Bruce Phillips, viši savjetnik u NorthBridge Grupi