Janaf je prošlog tjedna obilježio 45. godišnjicu postojanja. To je bila prilika da se podsjeti na vizionarski potez autora ovog projekta koji su još početkom 1970-ih razmišljali puno šire od okvira i tržišta tada velike i u to vrijeme respektabilne zemlje Jugoslavije te su naftovod projektirali kao jedan širi srednjoeuropski projekt koji je uključio tadašnje i buduće potrebe i ostalih zemalja središnje i istočne Europe.

Danas je Janaf jedna od najstrateškijih hrvatskih tvrtki koja je gotovo pa energetska žila kucavica, osim za hrvatske rafinerije, onu u Rijeci i onu još nedefiniranu u Sisku, tako i za onu bosanskohercegovačku u Bosankom Brodu te u Pančevu u Srbiji. Naftovod je i dalje važan dobavni pravac za rafinerije u Mađarskoj, Sloveniji, Slovačkoj te Češkoj, a stalne modernizacije i ulaganja u njega govore da će još dugo vremena predstavljati važnu stratešku činjenicu, a samim tim da će biti i potrebe za naftom koja teče kroz njega.
Godišnjica Janafa je upriličena kroz formu energetske konferencije gdje je bilo puno govora o energetskoj budućnosti Europe i svijeta općenito, ponajprije o energetskoj tranziciji s ugljikovodika prema neugljičnoj zelenoj energiji.

U naftu se još ulažu milijarde

No, iako su ovu konferenciju organizirali “naftaši”, a oni je uglavnom i pohodili, te su rasprave i teze bile možda više ili manje “pristrane”, upozoreno je na nepobitnu činjenicu da nafta nije samo sadašnjost već vrlo vjerojatno i budućnost energetike za još puno godina. S jedne strane se i dalje ulažu vrlo velika sredstva, mjereno u desecima i stotinama milijardi dolara, u naftni biznis, od novih istraživanja i tehnologija do naftovoda, tankera itd.

S druge strane, zelena energija će biti još dosta vremena rezervirana za bogatiji dio svijeta, a i sama proizvodnja opreme i sredstava za obnovljive izvore energije (OIE) će trebati energiju – naftu i/ili plin. “Nafta više nije seksi. Možemo mi pričati što želimo i upozoravati na njezinu važnost i neophodnost, no činjenica je da suvremeno društvo danas naftu doživljava kao relikt prošlosti s ograničenim vijekom koliko će još trajati”, priznao je i predstavnik jednog od najvećih svjetskih trgovaca naftom i derivatima, Vitola. Sam Vitol je prije 15-20 godina kupio sedam velikih rafinerija u svijetu, a danas kažu da niti sami nisu sigurni da li im te rafinerije ovog trenutka, a i u doglednoj budućnosti, zapravo trebaju ili bi ih bilo profitabilnije već sada prodati?

No, oni sami za sebe kažu da su trgovačka tvrtka koja se temelji na profitu i trenutnim potrebama tržišta te da su se spremni vrlo brzo okrenuti onome što tržište traži, ako će to biti OIE umjesto nafte, oni s tim nemaju problema.

Svoju profitabilnost održavaju moćnom obavještajnom mrežom, odnosno ogromnim sredstvima koja ulažu u proučavanje tržišta i predviđanja što će se događati, kupnje i analize satelitskih snimki u realnom vremenu te svega ostalog što im može trenutno dati prednost na tržištu te osigurati dobit.

Iako to predstavnici Vitola nisu spominjali, izvjesno je da njihovi lobisti u Washingtonu i Bruxellesu raspolažu i sa stotinama milijuna dolara i eura s kojima mogu, ako već ne uvijek utjecati da donesena energetska regulativa ide na njihov mlin, onda barem da za sve detalje toga doznaju prije ostalih. No, što je s manjim energetskim tvrtkama koje nemaju takve resurse? Ina, Janaf, Plinacro, Petrol, NIS i sve ostale su u nacionalnim, pa čak i regionalnim okvirima, veliki igrači, no u globalnim razmjerima radi se o veličinama koje se obično svrstavaju pod “statističku grešku”.

Neizvjesna budućnost

Kako takve tvrtke mogu procijeniti kako će se srednjoročno odvijati stvari na energetskom tržištu – riječ je o velikim investicijama koje nemaju smisla ako se u punom zamahu ne koriste barem 10-15 godina? Slovenski Petrol je jedan od regionalnih poslovnih divova te je nedavno preuzeo najveći dio plinskog poslovanja od hrvatskog Croduxa. No, na pitanje zašto su se odlučili na ovaj korak i očekuju li oni da plin ne bude samo prijelazno rješenje do niskougljične, ili čak i neugljične energetike, u Petrolu priznaju bolnu istinu – ovog trenutka nam se to čini pametnim, a je li i bilo pametno, pitajte nas za 5-10 godina.

Ina već sada pokušava što više diverzificirati svoje naftno poslovanje, bilo prema jačanju maloprodaje nenaftnih proizvoda na svojim brojnim benzinskim crpkama u regiji, bilo prema zelenoj energiji.

Novi šef Ine, Sandor Fasimon, puno polaže na alternativna goriva. Nedavno je pokrenuo veliku kampanju za promociju vodika kao goriva za vozila u cestovnom, željezničkom, vodenom ili zračnom prometu, a kojeg Ina proizvodi i može još više proizvoditi u svojoj rafineriji u Rijeci.

Biogorivo iz Siska?

S druge strane, već je sada izvjesno da se u njihovoj rafineriji u Sisku više nikada neće proizvoditi nafta i benzin, no zato bi mogla biogoriva. Diverzifikaciju poslovanja kao egzistencijalni imperativ ističu i u svim ostalim tvrtkama. Tako je plinski div PPD već ranije stvorio sebi krovnu maticu Enna grupu koja objedinjuje energetiku, petrokemiju, poljoprivredu, trgovinu, logistiku, ICT itd.

Čak je i globalni plinski igrač Gazprom na nedavnoj konferenciji Večernjeg lista u Zagrebu istaknuo da oni vjeruju kako je plin budućnost, no s naznakom da pri tome misle da će to do 2030-ih biti uglavnom zemni plin ili metan, nakon toga vjerojatno vodik ili neki drugi ekološki plin.

Oni svjesno ulažu desetke milijardi eura u svoje plinovode, vjerojatno i u rafinerije budućnosti, no ističu da već sada razmišljaju o tehničkim rješenjima koja će omogućiti da se putem njih transportira bilo koji plin, a ne samo sadašnji metan.