Pretpostavite da ste donositelj politika u gospodarstvu u razvoju. Dohodak po glavi stanovnika vaše zemlje tek je djelić istoga u Sjedinjenim Američkim Državama, Zapadnoj Europi ili Japanu.

Vaše je gospodarstvo naraslo tijekom posljednjih 30 godina, ali narasla su i bogatija gospodarstva, što znači da se razlika u dohotku jedva imalo promijenila. Vaši mladi ljudi nestrpljivi su i sanjaju o napuštanju zemlje, često pod velikim osobnim rizikom, u potrazi za boljim životom.

Sada vam kažu da će se zbog ugljikovog dioksida, koji uglavnom emitiraju napredna gospodarstva, vaša zemlja morati prilagoditi promjenjivoj klimi i ograničiti emisije CO2, što će dovesti do poskupljenja u energetskom sektoru i otežati gospodarski napredak. Trebate li zanemariti zelena pitanja i usredotočiti se isključivo na nacionalni razvoj?

Ne, ne biste trebali. Razlog tome je što će dekarbonizacija tako radikalno transformirati globalne obrasce proizvodnje i trgovine da će se sigurno pojaviti nove mogućnosti rasta za pronicljive zemlje globalnog Juga. Njihov cilj ne bi trebao biti zaustavljanje globalnog zatopljenja ograničavanjem domaćih emisija, već određivanje vlastite uloge u svjetskom gospodarstvu koje se ubrzano ozelenjuje.

Kao što Bill Gates tvrdi u svojoj nedavnoj knjizi Kako izbjeći klimatsku katastrofu, proizvodnja zelene električne energije i elektrifikacija svega što možemo, kao što su svi oblici prijevoza, ključna je za bilo koju strategiju za postizanje nulte neto stope emisija.

No potpuna dekarbonizacija prijevoza – veliki izazov – odvest će nas samo četvrtinu puta. Svijet će također morati promijeniti način na koji proizvodi čelik, aluminij, bakar, cement, gnojiva, goriva, toplinu pa čak i hranu i gradove.

Vodik kao nova nada

Dobra vijest na polju dekarbonizacije je dramatičan pad troškova energije sunca i vjetra. Litijske baterije bile su glavna opcija za tehnologije od mobitela do automobila, dok rastopljene soli mogu pohraniti solarnu energiju kao toplinu za kasniju uporabu u proizvodnji električne energije.

Važna nova nada za dekarbonizaciju je vodik: korištenje obnovljive energije za razdvajanje molekula vode proizvodi i vodik i kisik. Zatim možete sagorjeti vodik kao gorivo, a on će emitirati samo vodenu paru ili ga možete staviti u gorivne članke za proizvodnju električne energije na zahtjev.

Alternativno, možete koristiti vodik za izradu energetski gustih spojeva kao što je amonijak, koji može i sam poslužiti kao gorivo ili pomoći u proizvodnji amonijevog nitrata za uporabu u gnojivima i eksplozivima. Vodik može također pomoći u dobivanju zelenog metana, metanola, mlaznog goriva ili plastike. Sve je to fizički moguće, ali za postizanje ekonomskog učinka bit će potrebne inovacije.

Drugo rješenje problema je takozvano hvatanje i sekvestracija ili skladištenje ugljika (CCS). Do sada je ova tehnologija instalirana na mjestima emisije kao što su termoelektrane, ali u načelu se hvatanje i skladištenje ugljika može događati bilo gdje, po mogućnosti u blizini geološki prikladnih podzemnih skladišta. Idealno bi bilo da postoji globalno tržište za usluge hvatanja i skladištenja ugljika gdje emiteri u jednoj zemlji mogu kupiti CCS u drugoj.

Glavnina inovacija, kao i uvijek, proizlazi iz učenja kroz rad, kroz ono što ekonomisti nazivaju Wrightov zakon: troškovi padaju s nakupljenom proizvodnjom jer ljudi smišljaju bolje načine obavljanja stvari. Tko se bavi učenjem, odredit će tko ima ono što je potrebno za uspješno sudjelovanje u današnjim zelenim industrijama u nastajanju.

No postoje razlozi za učenje tamo gdje je, zbog neke prirodne prednosti, postojeća tehnologija već konkurentna. Primjerice, najviše razine osunčanosti na svijetu – količina solarnog zračenja koja doseže određeno područje – su u pustinjama Australije, Čilea i Namibije, tri zemlje koje trenutačno razvijaju strategije zelenog vodika.

Pojavit će se složenija pravila

Sve to otvara nove puteve gospodarskog razvoja za zemlje na globalnom Jugu, bilo u proizvodnji zelene energije i materijala ili u lancima vrijednosti koji ih podupiru – uključujući inpute, kapitalna dobra, inženjering, nabavu i izgradnju zelene infrastrukture.

Ukratko, iako učinci globalnog zatopljenja predstavljaju ozbiljnu prijetnju zemljama u razvoju, dekarbonizacija nije samo izvor ograničenja i nametanja potencijalnih ekonomskih prilika. Ona je također promjena koja će stvoriti nove industrije, tržišta i puteve rasta.

Stoga bi vlade zemalja u razvoju trebale proučavati nove lance vrijednosti koji stoje iza industrija koje će proizvoditi zelena ostvarenja.

Donositelji politika također bi trebali težiti razvoju eksplicitnih strategija za privlačenje ulaganja iz zelenih industrija u nastajanju. To znači utvrditi koji dijelovi lanca vrijednosti iskorištavaju prednosti svoje zemlje, bilo da se radi o postojećim proizvodnim mogućnostima ili nekim relevantnim prirodnim resursima poput solarnog zračenja, energije vjetra, hidroenergije, litija ili geološki prikladnih lokacija za pohranu CO2.

Postizanje potrebne transformacije iziskivat će stvaranje obrasca određivanja cijena između često identičnih zelenih i sivih proizvoda. Jedan od načina da se to postigne je homogeni globalni porez na ugljik, ali to se vjerojatno neće ostvariti.

Stoga će se morati pojaviti složenija pravila, bilo kroz propise ili subvencije. Vlade zemalja u razvoju moraju shvatiti koje vrste pravila, u globalnim i regionalnim sporazumima, mogu najbolje promicati njihove nacionalne interese.

Zelena agenda možda se odnosi na sprečavanje globalne katastrofe. Ali ako zemlje u razvoju budu njome dobro upravljale, imaju je priliku preobraziti u nove puteve nacionalnog razvoja.

© Project Syndicate 2021.