Ušli smo u novo razdoblje energetske nesigurnosti, u kojem će akutne nestašice kojima svjedočimo ovog ljeta ostati trajni rizik. Ekonomske, političke i društvene posljedice ovog pomaka već su očite.

Nestašice energije znače racionalizaciju, a ako se racionalizacija prepusti tržišnim silama, ishod će biti duboko regresivan, pri čemu će siromašniji ljudi trošiti nerazmjerno veće udjele svojih prihoda na osnovne potrebe kao što su grijanje i prijevoz.

Iako će nestašice energije prirodno dovesti do većih ulaganja u dodatne kapacitete, za pokretanje novih projekata trebat će vremena. Osim ako većina nije ugljično neutralna, ulaganja u rješavanje kratkoročne potrebe pogoršat će mnogo veći dugoročni problem.

Današnja energetska nesigurnost dugo se razvijala. Za većinu energetskih ulaganja potrebne su godine, a njihova povezana infrastruktura obično se koristi desetljećima. Trenutačni energetski otisak svijeta tako je neizbježno nastao prije nekoliko godina, zbog čega fosilna goriva još uvijek čine preko 80% globalne potrošnje energije.

Čak i prije ruskog napada na Ukrajinu, godine nedovoljnog ulaganja značile su da globalna potražnja za naftom pouzdano nadmašuje ponudu. Rat ubrzano pojačava neravnotežu, uklanjanjem ruske opskrbe s tržišta kroz kombinaciju službenih vladinih sankcija i samosankcioniranja od strane trgovaca i potrošača.

Budući da je Rusija još uvijek opskrbljivala neke kupce, rat je smanjio globalnu opskrbu za možda 1,5% od svibnja. To možda ne zvuči puno, ali čak i malo smanjenje može imati ozbiljne posljedice na cijene kada je ponuda već neizvjesna.

Niža proizvodnja u Rusiji vjerojatno će se ukorijeniti jer sankcije na tehnologiju, opremu i zapadnjačku ekspertizu narušavaju njenu sposobnost izvoza nafte i plina čak i voljnim kupcima.

Logistička ograničenja
Zbog značajnog zaostajanja između novih ulaganja i proizvodnje, današnje nestašice nafte ne mogu se brzo ublažiti. Američke tvrtke za proizvodnju škriljevca jedinstveno su opremljene za relativno brzo povećanje proizvodnje, ali nerado se kreću agresivno zbog prošlih gubitaka pa čak i njima za dovršetak procesa treba najmanje devet mjeseci.

Tradicionalni proizvođači nafte OPEC+ imaju malu stvarnu sposobnost širenja proizvodnje dalje od dogovorenog puta viših kvota, a nakon godina nedovoljnog ulaganja, mnogi proizvođači teško ispunjavaju čak i ta povećanja.

Naposljetku, iako bi oživljeni američki nuklearni sporazum s Iranom mogao donijeti novu iransku naftu na tržište, to je najbolji mogući scenarij i malo je vjerojatan prije kraja 2022.

Razvoj i pokretanje novih nuklearnih, solarnih i vjetroelektrana traje još duže. Čak i ako bi se mogla povećati opskrba energijom i dalje bi postojala logistička ograničenja u pomorskom prometu, lukama i kapacitetima za rafiniranje. Primjerice, postojeći europski plinovodi ne mogu prevoziti ukapljeni prirodni plin ako na njih nije priključen uvozni terminal za UPP, kao što se sada događa u Njemačkoj.

Budući da se većina izvora energije može proširiti samo na višegodišnjem vremenskom horizontu, zalihe su na povijesno najnižim razinama i tržištu je ostao samo jedan način za postizanje kratkoročne ravnoteže: nagli porast cijena, što rezultira nižom agregatnom potražnjom.

Novi svijet stalnih nestašica energije stoga je stagflacijski i regresivan. Dok inflacija raste, gospodarska aktivnost bilježi pad jer ne postoji odgovarajuća energija koja bi je pokretala. Izazov nije samo kratkoročno proizvesti više energije, već i uvesti energetsku infrastrukturu koja će pomoći u borbi protiv klimatskih promjena.

Prva strategija je pružiti regulatornu sigurnost da će se ugljik oporezivati u budućnosti. To se već u određenoj mjeri događa, a mnogi proizvođači nafte dvaput razmišljaju prije novih ulaganja u naftna polja s višedesetljetnim radnim vijekom.

No, još uvijek postoji značajna neizvjesnost po pitanju načina na koji će nove politike dovesti do pada potrošnje fosilnih goriva u narednim desetljećima. Štoviše, veliki dio proizvođača – posebno naftnih divova u državnom vlasništvu koji se manje oslanjaju na privatno financiranje – imat će poticaje za proširenje proizvodnih kapaciteta kao odgovor na današnje nestašice.

Nove subvencije
Budući da je inflacija već na najvišoj razini u posljednjih 40 godina, politički apetit za mjerama koje dodatno povećavaju cijene energije bit će mali. Jedna od mogućnosti je, dakle, donošenje zakona o određivanju cijena ugljika daleko u budućnost, tako da on stupa na snagu tek nakon što se današnji inflatorni pritisci ublaže.

S obzirom na to da se mnogi proizvođači fosilnih goriva pridržavaju dugog proračunskog vremenskog okvira, čak bi i određivanje cijena ugljika s desetljetnim odbrojavanjem bilo dovoljno da obeshrabri dugoročna ulaganja u kapacitete.

Druga je strategija osigurati veća zelena ulaganja danas. To bi moglo biti u obliku fiskalne potrošnje na istraživanje i razvoj te stvaranje tržišta za potencijalne revolucionarne tehnologije, osobito one koje su trenutačno prerizične ili nerazvijene za privatni sektor.

Nadalje, vlade mogu subvencionirati usvajanje obnovljivih izvora energije, električnih vozila, toplinskih pumpi i naknadno opremanje zgrada putem poreznih olakšica i politika javne nabave.

Iako bi državna potrošnja mogla povećati inflatorne pritiske, također bi smanjila cijene i troškove za poduzeća i kućanstva koja iskorištavaju nove subvencije i poticaje. Čini se da taj pristup više obećava u današnjem stagflacijskom okruženju.

Što god vlade učinile u vezi s današnjim nestašicama energije, njihove odluke imat će velike posljedice na globalni rast, inflaciju i cijene imovine. Ogromne količine željeza, bakra, nikla i drugih dobara bit će potrebne za izgradnju obnovljive električne mreže i za povećanje proizvodnje električnih vozila. Ali osiguravanje odgovarajuće opskrbe tim metalima trajat će godinama.

© Project Syndicate, 2022.