Tijekom 2010-ih, desetljeća u kojem su dominirale posljedice financijske krize koja se događa jednom u životu, snažan monetarni i financijski stimulans bio je vidljivo opravdan.

Naime, trenutno postoji općeniti konsenzus da su velike fiskalne ekspanzije od strane vlada prisutne gotovo posvuda, popraćene nekonvencionalnim monetarnim politikama, bile od presudne važnosti u sprečavanju da se Velika recesija ne pretvori u ponovljenu Veliku depresiju iz 1930-ih. Međutim, sada kada je kriza savladana, konkretno pitanje koje se postavlja kreatorima politika u eurozoni glasi treba li s hitnim mjerama nastaviti u 2020-ima, i ako da, kakvi se dugoročni učinci mogu očekivati.

I tu se ubrzo suočavamo s ograničenjima ekonomske spoznaje. Ekonomska teorija i znatna količina dokaza upućuju na to da će fiskalni stimulans kratkoročno dovesti do povećane potražnje i zapošljavanja, osobito kad financijska tržišta budu u rasulu. No, ekonomisti se u osnovi ne slažu po pitanju dugoročnijih učinaka fiskalne politike u razdoblju u kojem tržišta normalno funkcioniraju. Iako teorija ukazuje na to da ekspanzionistička fiskalna politika može dovesti do koraka naprijed u izdacima kućanstava, dugoročno će potrošači trošiti samo onoliko koliko zarađuju. Povrh toga, dugoročni empirijski dokazi su slabi jer malo zemalja trajno bilježi veliki deficit ili veliki suficit tijekom desetljeća.

Što govori japanski primjer?
Japan je najočitiji primjer upotrebe fiskalne politike za suzbijanje dugotrajnog usporavanja gospodarskog rasta, koje je počelo nakon pucanja nekretninskog balona do kojeg je došlo u toj zemlji prije gotovo točno 30 godina.  Međutim, iako su sukcesivne japanske vlade bilježile velike proračunske deficite od tada, ukupni rast BDP-a ostao je bezličan.

I dok se rast po stanovniku u Japanu držao puno bolje, on je samo bio sukladan s rastom zabilježenim u ostalim naprednim gospodarstvima sa znatno manjim fiskalnim deficitom. Neki tvrde da bi bez te fiskalne ekspanzije rast japanskog gospodarstva bio još znatno slabiji. Razlika između ukupnog rasta i stopa rasta po stanovniku zabilježenih u japanskom gospodarstvu naglašava važnost demografskih trendova za dugoročnije kreiranje ekonomske politike.

Dok je radno sposobno stanovništvo te zemlje poraslo za oko 1% na godišnjoj razini tijekom godina ekonomskog procvata, u ovom trenutku bilježi pad po sličnoj stopi. To podrazumijeva da je, uz održavanje konstantne produktivnosti, potencijalna stopa rasta japanskog gospodarstva zasigurno pala za oko 2%. Eurozona je u ovom trenutku suočena sa sličnim trendom uslijed predviđanja pada od oko 0,4% broja radno sposobnog stanovništva na godišnjoj razini tijekom sljedećih desetljeća.

Iako je taj pad manje izražen nego u Japanu, on će se nastaviti, što podrazumijeva da je izgledno da će se i eurozona suočiti s desetljećem niskog ukupnog rasta (iako će dohodak po stanovniku u tom bloku nastaviti s rastom uslijed povećanja produktivnosti, premda će on biti spor). Teško je prihvatiti ekonomske implikacije demografskog pada, osobito kad se politički sustavi usredotočuju na raspodjelu većih ekonomskih dobitaka biračima.

Jedan logičan način za ublažavanje ograničenja nametnutih smanjenjem broja radno sposobnog stanovništva bio bi naravno povisiti dob umirovljenja. To bi načelno trebalo biti moguće, uzevši u obzir produljenje zdravog životnog vijeka. No, trenutačni val štrajkova u Francuskoj kao reakcija na planirane mirovinske reforme predsjednika Emmanuela Macrona još jednom naglašava jačinu protivljenja javnosti prema takvim mjerama.

Nema čudotvornog lijeka
Čini se da bi povećanje ulaganja u infrastrukturu bilo politički prihvatljiviji način poticanja sporog rasta u eurozoni i bilo bi bezbolno s fiskalnog aspekta kad bi se financiralo kroz izdavanje dodatnog duga. No, iskustvo Japana predstavlja upozorenje kreatorima politika eurozone da ne smiju smatrati ulaganja u infrastrukturu čudotvornim lijekom.

Kad su stope rasta u Japanu počele padati početkom 1990-ih, vlade su uvelike povećale potrošnju na javnu infrastrukturu na čak 6% BDP-a, što je oko dvaput veća razina od ostalih razvijenih gospodarstava sa sličnim BDP-om po stanovniku. Međutim, stope rasta u Japanu nastavile su s padom, dok su naknadni izvještaji naglašavali da je većina dodatne potrošnje financirala izgradnju “mostova koji ne vode nikamo”.

Naravno, svaka vlada koju u današnje vrijeme ulovi potrošačka groznica vezano uz infrastrukturu tvrdit će da će njena ulaganja biti u znatno većoj mjeri fokusirana i produktivna. No, izgledno je da će to biti samo pusto obećanje jer jednostavno nije preostalo toliko puno ekonomski opravdanih infrastrukturnih projekata u naprednim gospodarstvima. S općenitijeg aspekta, povrat ulaganja u infrastrukturu smanjuje se prilično brzo. Iako bi umjereno povećanje potrošnje na infrastrukturu moglo biti korisno nakon razdoblja nedovoljnih ulaganja, ne bi trebalo očekivati više od privremenog utjecaja na rast.

Postaviti niže ciljeve
Izuzev većeg priljeva radno sposobnih imigranata, politički gubitnik Europa, a osobito eurozona, stoga nema puno izbora osim da se zadovolji “dobom smanjenih očekivanja”. Iako će nacionalne vlade biti u velikom iskušenju da predugo održavaju ekspanzionističke politike koje su se naizgled pokazale učinkovitima tijekom krize, naići će na fiskalna pravila eurozone. Istina, gornja granica nacionalnog fiskalnog deficita od 3% od BDP-a navedena u Ugovoru iz Maastrichta naišla je na brojne kritike tijekom krize. No, to se ograničenje može u ovom trenutku pokazati korisnim u sprečavanju prekomjernog akumuliranja duga od strane vlada dok uzalud pokušavaju kompenzirati neizbježne posljedice demografskog pada. Europska središnja banka također će si trebati postaviti niže ciljeve.

Na vrhuncu krize Europska središnja banka trebala se zavjetovati da će “učiniti što god je potrebno” kako bi očuvala euro. No, danas nema puno smisla da kreatori monetarne politike inzistiraju na dodatnom stjecanju obveznica u cilju postizanja nedostižnog inflacijskog cilja. U ovom trenutku Europska središnja banka i kreatori fiskalne politike moraju dugoročnije razmišljati i prihvatiti da nije izgledno da će kontinuirani gospodarski stimulans kompenzirati učinke smanjenja stanovništva.

© Project Syndicate, 2020.