Ako želite razumjeti političke izbore, rečeno je, “slijedite novac”. Inspirirani tim savjetom, mi u Nature Conservancyju (u partnerstvu s Institutom Paulson i Centrom za održivost Cornell Atkinson) izračunali smo koliko bi koštalo očuvanje biološke raznolikosti – raznolikosti i obilja života na Zemlji.

Utvrdili smo da, iako svijet troši 124 do 143 milijarde dolara godišnje (od 2019.) na gospodarsku aktivnost koja pogoduje prirodi, troši mnogo više na aktivnosti koje je oštećuju. Štoviše, kako bismo zaštitili i zatim počeli obnavljati prirodu, hitno moramo zatvoriti manjak financijskih sredstava u iznosu od 598 do 824 milijarde dolara godišnje.

Taj jaz imao je razorne posljedice. Do početka ovog desetljeća svijet nije uspio postići niti jedan od ciljeva iz Aichija iz 2010., svjetskog plana za očuvanje biološke raznolikosti. Sada je u izradi drugi plan.

Novi globalni akcijski plan

Tijekom protekle dvije godine znanstvenici i vladini dužnosnici sastavljali su novi globalni okvir ciljeva za upravljanje prirodom do 2030. godine, koji će biti usvojen na sljedećoj konferenciji Konvencije Ujedinjenih naroda o biološkoj raznolikosti (CBD COP15) u Kunmingu u Kini, čiji je prvi dio sada zakazan za ovaj listopad.

Okvir Konvencije Ujedinjenih naroda o biološkoj raznolikosti, kao i okvir Pariškog klimatskog sporazuma iz 2015., signalizirat će ambicije vlade, postaviti jasne prioritete za djelovanje i naznačiti što privatni sektor treba učiniti kako bi podržao globalne ciljeve.

Međutim, naše istraživanje pokazuje da će zaustavljanje krize bioraznolikosti zahtijevati potporu tim ambicioznim novim ciljevima s jednako ambicioznim financijskim planovima.

U tu svrhu u našem se izvješću preporučuju različiti načini pronalaženja novca potrebnog za obnovu gospodarstva koje podupire prirodu. Manjak financijskih sredstava mora se smanjiti s obje strane – smanjenjem financijske potrebe i povećanjem financijskih tokova. Prvo, moramo prekinuti ili preusmjeriti gospodarsku aktivnost koja aktivno šteti prirodi.

Dok vlade diljem svijeta osiguravaju oko 530 milijardi dolara godišnje subvencija i potpora cijenama za poljoprivrednike, samo 15% tih poticaja podupire održive ishode. Što je još gore, većina njih može dovesti do prekomjerne upotrebe gnojiva ili prenamjene zemljišta (među mnogim drugim perverznim učincima koji degradiraju prirodu).

Drugo, moramo biti kreativniji u pogledu načina na koji stvaramo nova sredstva za zaštitu i obnovu prirode. Potrebna nam je i bolja regulativa kako bismo osigurali da nema neto gubitka prirode. Dok gradimo novu infrastrukturu za niskougljično gospodarstvo, moramo izbjegavati nanošenje štete prirodi što je više moguće i nadoknaditi doista neizbježne učinke obnovom ili zaštitom ekosustava drugdje.

U privatnom sektoru postoji dovoljno prostora za rast alata za zeleno financiranje kao što su obveznice koje utječu na okoliš i zeleni zajmovi s niskim kamatama kojima se financiraju inicijative za poboljšanje biološke raznolikosti.

No, da bi ostvarile taj potencijal, vlade moraju stvoriti prave uvjete za veća privatna ulaganja razvojem i provedbom mehanizama koji zahtijevaju od industrija da cijene prirodu u svom poslovanju i u svojim lancima opskrbe.

Konačno, moramo učinkovitije rasporediti svoju trenutačnu potrošnju. Koraljni grebeni, šume, močvare i drugi ekosustavi pružaju zdrava i održiva staništa, a zajednicama pružaju usluge prirodnog upravljanja vodama i zaštite obale. Ova “prirodna infrastruktura” ponekad je čak i isplativija od projektiranih “sivih” rješenja poput brana i poplavnih zidova.

Zaštita i obnova prirodnih ekosustava ne samo da čuva biološku raznolikost, već i pomaže u apsorpciji stakleničkih plinova i izgradnji otpornosti na učinke klimatskih promjena. Kriza bioraznolikosti usko je povezana s klimatskom krizom.

Prirodna klimatska rješenja (očuvanje, obnova i bolje upravljanje ekosustavima) mogu pokriti jednu trećinu godišnjih smanjenja emisija potrebnih za održavanje globalnog zatopljenja znatno ispod 2 °C.

Prvim nacrtom novoga globalnog akcijskog plana za bioraznolikost naglašava se važnost uklanjanja godišnjeg manjka financijskih sredstava u iznosu od 700 milijardi dolara do 2030.

Njime se poziva na smanjenje štetnih financijskih tokova u svim sektorima u iznosu od 500 milijardi dolara, kao i na mobilizaciju 200 milijardi dolara više godišnje u pozitivnim financijskim tokovima.

Koraci u pravom smjeru

Ti su financijski ciljevi nužan pandan ciljevima za sektorsku održivost, pri čemu su ključna područja poljoprivreda, infrastruktura i financijske usluge. Cilj 15. akcijskog plana traži od svih poduzeća da “procijene i izvijeste o svojim ovisnostima i učincima na biološku raznolikost te postupno smanje negativne učinke za najmanje polovicu i povećaju pozitivne učinke”.

Nadalje, ministri financija skupine G7 podržali su novu Radnu skupinu za objavljivanje financijskih podataka povezanih s prirodom, što je potaknulo mnoga velika financijska poduzeća da ojačaju izvješćivanje o učincima svoje imovine na bioraznolikost (slično već propisanom izvješćivanju o klimi).

Sve su to koraci u pravom smjeru, ali glavni financijski tokovi moraju se u potpunosti uskladiti s ishodima pozitivnim na prirodu, kao što se već događa u pogledu dekarbonizacije.

Kako bi se težnja pretvorila u provedbu, novim okvirom za biološku raznolikost od zemalja bi se trebalo zahtijevati da razviju nacionalne financijske planove za bioraznolikost kojima će se utvrditi, a zatim zatvoriti nacionalni nedostaci u financiranju, uskladiti svi javni i privatni financijski tokovi te pomoći u sličnim naporima izvan njihovih granica kada to mogu.

Te reforme politika i s njima povezani proračuni morat će uključivati posebna sredstva za autohtone i lokalne zajednice koja doprinose očuvanju biološke raznolikosti.

Zemljama u razvoju bit će potrebna financijska pomoć. To se može osigurati udvostručenjem inozemnih tokova pomoći do sredine ovog desetljeća (što su zemlje donatorice zapravo uspjele učiniti u 2010-ima) i dodjelom do 30 % klimatske pomoći za prirodna rješenja, kao što su to već učinile zemlje poput Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva. Konačno, akcija na domaćem planu ključna je.

Trebamo da zemlje troše više na domaćem tržištu kako bi smanjile svoje emisije, izgradile otpornost, zaštitile bioraznolikost i ukupno manje trošile na aktivnosti koje štete prirodi i klimi.

Praćenje novca više nije dovoljno. Moramo nešto aktivno poduzeti po pitanju njegova preusmjeravanja.

© Project Syndicate 2021.