Najvažnije je gospodarstvo, budalo. Za taj poznati slogan iz predsjedničke kampanje Billa Clintona 1992. nekada se smatralo da sažima ključno pitanje o kojem razmišljaju američki birači u bilo kojoj izbornoj godini. Hoće li ta mantra ponovno biti opravdana ove godine?

Iako je prerano proglasiti ekonomsku pobjedu, čini se da je inflacija ukroćena bez pokretanja recesije, jaz između ponude i potražnje za radom na tržištu rada i dalje je velik jer potražnja za radnicima značajno nadmašuje ponudu, a politika predsjednika Joea Bidena nerazmjerno je koristila Amerikancima s niskim primanjima (iako treba još mnogo toga učiniti). Ipak, u anketi za anketom, ispitanici izražavaju duboko nezadovoljstvo vodstvom zemlje.

Uzrok nije samo Biden
Uzrok nezadovoljstva nije samo Biden, već se proteže i na sve “glavne gospodarske čelnike”, uključujući predsjednika američkih Federalnih rezervi Jeromea Powella, kojeg sadašnja administracija nije ni imenovala. To se ne može pripisati nedavnim vanjskopolitičkim odlukama na Bliskom istoku, jer je niska popularnost među biračima prethodila Hamasovu napadu 7. listopada. Umjesto toga, čini se da postoji veliki nesrazmjer između načina na koji ekonomisti gledaju na stanje američkog gospodarstva i percepcije ljudi o vlastitoj dobrobiti.

Kako se to može objasniti? Jedna je pretpostavka nejednakost. S jedne strane, standardna nejednakost dohotka – mjerena Ginijevim koeficijentom ili disperzijom plaća – očito ne objašnjava sve veće nezadovoljstvo. Nakon povećanja u prethodnim desetljećima, nejednakost dohotka ostala je stabilna posljednjih godina, a Bidenova politika izričito ju je nastojala riješiti. S druge strane, nejednakosti u pogledu zdravlja ili među regijama i dalje su očite, a trenutačne ekonomske politike ne mogu puno učiniti da dođe do preokreta u tim pitanjima u kratkom roku.

Druga pretpostavka, posebno relevantna za mlađu generaciju, jest da se nesigurnost u pogledu vlastitih profesionalnih i ekonomskih izgleda povećala u svijetu obilježenom umjetnom inteligencijom, geopolitičkim sukobima i klimatskim promjenama. Mobilnost prema gore koju su uživale ranije generacije više se ne čini mogućom.

Problem s ovom pretpostavkom je u tome što se temelji na ex post preispitivanju postignuća ranijih generacija. Gledajući unatrag, znamo da je stjecanje fakultetske diplome ili više i ulazak na tržište rada početkom 1990-ih – na početku hiperglobalizacije i brzog gospodarskog rasta – bilo ekvivalentno dobitku na lutriji za nas koji smo imali sreće da to učinimo. U to vrijeme, međutim, nismo imali pojma što slijedi. Prethodne generacije iskusile su iste svakodnevne tjeskobe i neizvjesnosti s kojima se danas suočava mlađa generacija, ali to nije dovelo do istog raširenog nezadovoljstva.

Treća je pretpostavka usredotočena na sveopću silaznu putanju po pitanju institucija i javnog života, što obuhvaća sve, od sloma građanskog diskursa do gerontokracije, produbljivanja političke polarizacije i opetovane političke paralize (razmislite o gornjim granicama duga i zatvaranju vlade). Ta pitanja mogu imati samo malo veze s ekonomijom, ali doprinose sve većem razočaranju funkcioniranjem američke demokracije.

Manje turobno stajalište jest da je trenutno nezadovoljstvo nusproizvod napretka koji je SAD postigao kao društvo. Dok su se neki oblici nejednakosti povećali, drugi su se značajno smanjili. Malo tko bi doveo u pitanje da žene, crni Amerikanci i članovi LGBTQ + zajednice danas imaju mnogo više mogućnosti po pitanju tržišnog natjecanja nego prije dva desetljeća, kada su još uvijek bili isključeni iz mnogih područja.

U relativnom smislu, bijeli su muškarci najviše izgubili. Ako netko gleda na svijet kroz prizmu kontinuirane borbe za moć nulte sume, ne treba se iznenaditi kad vidi otpor onih koji gube privilegije koje su dugo uzimali zdravo za gotovo.

Još jedan “pozitivan” stav je da su već postojeći izvori nezadovoljstva, poput nejednakog tretmana, danas istaknutiji upravo zato što su ljudi svjesni novih mogućnosti i čimbenika koji vode do uspjeha. Umjesto da budu zadovoljni postignutim, usredotočuju se na to gdje nisu ispunili svoje težnje.

Upisi na elitne fakultete
Razmislite o upisima na elitne fakultete. Moja matična ustanova, Sveučilište Yale, imala je oko 18.000 prijava u generaciji 2007. godine, u usporedbi s oko 52.000 u generaciji 2027. godine.

Prije jedne generacije, Yale se možda smatrao nedostižnim svima osim nekolicini. Ali sada je san nadohvat ruke, a prijave su pristigle. Druga strana priče je gorčina koju osjeća obitelj podnositelja zahtjeva nakon što ih elitni fakultet odbije. Iz cijelog tog iskustva ne zapamte da su imali priliku, već da se obećanje nije ostvarilo.

Isto razočaranje koje proizlazi iz neispunjenih obećanja u svijetu sve većih težnji može objasniti nezadovoljstvo u mnogim drugim kontekstima, od napretka u profesionalnoj karijeri do sudbine tvrtki. Pozitivna strana je da se ljudi osjećaju osnaženi da gledaju sljedeću prečku na ljestvici.

Kao i obično kod društvenih fenomena, izvor današnjeg nezadovoljstva vjerojatno će biti višedimenzionalni, uključujući elemente svih gore navedenih objašnjenja, kao i drugih. Koliko god ekonomistima bilo teško priznati, jedno je sigurno: najvažnije nije samo gospodarstvo, budalo.