Ovih se dana intervjuom ministra gospodarstva jednom dnevnom listu te tematskom objavom u jednom nacionalnom tjedniku, u hrvatskim medijima obnovila priča o sankcijama Naftnoj industriji Srbije (NIS) i njenom raspletu, u kojem se po prvi puta pojavio i gospodarski subjekt iz Hrvatske.

Interes za ovu temu u hrvatskom medijskom i poslovnom prostoru ne čudi, ako znamo kako tržišta sve tri regije kojima Hrvatska pripada, mediteranska, srednjoeuropska i Adria regija, više ili manje, u energetskom smislu funkcioniraju kao spojene posude. Cjenovni ili poremećaj opskrbe jednoga dijela, vrlo se brzo osjeti u neravnoteži drugoga dijela.

Slučaj je htio kako je iz Hrvatske, a moguće i tajnim kanalima iz Srbije, interes za ovu temu rasplamsan baš u tjednu kada su se nastavili pregovori Donalda Trumpa i Vladimira Putina oko mira u Ukrajini. Ova su dva aktera, ili barem administracije ove dvije zemlje, ključna za raspetljavanje situacije oko sankcija Sjedinjenih Država NIS-u zbog vlasničke izloženosti ruskoj energetskoj kompaniji Gazprom.

Nizanje imena
Usprkos politički optimističnim izjavama iz cijele regije, a na takav smo ishod upozoravali u ovome komentaru nekoliko puta, novi strateški partner nije pronađen. Što zbog kratkoće rokova, kompliciranih procedura, ali i suštinske nevoljkosti ruskog partnera da napusti prostor Srbije i Republike Srpske. Situacija je to koja nikome u regiji ne odgovara.

Razlog je to što korporativni svijet već, glasno ili šapućući kroz medijske naznake, naveliko nudi rješenja. Srbijanski stručni i medijski krugovi tako su u dobrim odnosima Aleksandra Vučića i Viktora Orbana, ali i učestalim posjetama mađarskih poslovnjaka, pokušali detektirati interese Mol Grupe za ulaskom u vlasničku strukturu NIS-a, što bi teritorijalno imalo smisla. Uostalom, Mol je već prisutan u Srbiji.

Od vremena prvog koraka agresije na Ukrajinu, pobune rusofonih stanovnika u Donbasu, te aneksije Krima 2014. godine, kao ozbiljan partner umjesto Gazproma u NIS-u spominjao se azerbajdžanski Socar, no dubinsko snimanje je stalo nakon ponovne eskalacije rata s Armenijom. Sada nakon potpisivanja mira, kompanija je više nego prisutna u Europi, a prošlotjedno potpisivanje ugovora s izraelskim energetskim sektorom o zajedničkoj eksploataciji ugljikovodika, američkim bi gospodarima sankcija moglo biti zadnji argument prihvatljivosti.

Kao mogući kupac, s dosta logičnim teritorijalnim argumentima pojavio se i Hellenic koji je desetljećima nazočan na tržištu Makedonije u maloprodaji i rafinerijskom poslu (premda skopska rafinerija prosječno radi manje od mjeseca u godini). No, njihov snažan iskorak na albanofona tržišta, dakle na područje Albanije i sve izglednije Kosova, čini ovu mogućnost najmanje vjerojatnom u kratkome roku.

Naposljetku dolazimo do Jadranskoga naftovoda (Janaf). Ova je kompanija, analizirali su već naširoko hrvatski mediji, iznimno poslovanjem izložena NIS-u, više od 40 posto. Jednako tako kao što je s a terminalom za ukapljeni plin (LNG) na Krku najveći geopolitički dobitnik petnaest dosadašnjih paketa energetskih sankcija Rusiji, tako je u ovome slučaju jedan od najvećih gubitnika.

Branka Hitner

Priča o uspjehu kroz ulaganje u inovacije i održivost: Kako je CARTA d.o.o. postala tržišni lider

Promo

Optika Anda krenula u novo poglavlje: Fokus na učinkovitost, mlade talente i inovaciju

Trideset dana ishodovanog produženja izuzeća od sankcija kod američkog Office of Foreign Assets Control (OFAC) tj. Ureda za kontrolu inozemne imovine brzo prolaze, a brzo će proći i (ne)izgledni novi produžetak, čije je traženje za RTS najavio direktor Srbijagasa i najmoćniji čovjek srbijanske energetike, Dušan Bajatović.

Svijest o tim činjenicama, ali i vrlo vjerojatna potraga srbijanske administracije ili njihovih pouzdanika za strateškim partnerom u hrvatskom energetskom privatnom sektoru, nagnala je ministra gospodarstva Antu Šušnjara da predloži da Janaf uđe u vlasničku strukturu sankcionirane srbijanske kompanije.

Argumenti logični, ali…
Argumenti za takav posao su logični. Dugogodišnja povezanost, odsustvo konkurencije zbog različitih djelatnosti što bi preveniralo političke i vlasničke prijepore, sada relaksirane, ali uz mnoštvo izgubljenog vremena i narušenog povjerenja, kojima smo svjedočili proteklih mandata u Hrvatskoj. Za NIS bi to bilo rješenje sankcija, a za Janaf osiguranje tržišta, s iznimno malom vjerojatnošću rata među dioničarima.

Međutim, valja biti realan. Prilika za ovaj posao nije izgledna i to ne zbog toga što je ministar, po svoj prilici, solirao tj. testirao javnost. Ponajmanje dva su izglednija kupca u ovome trenutku. Prvi Mol, jest iz susjedne zemlje, ali, barem nominalno, nema toliki postotak državnog vlasništva u svome portfelju, a drugi Socar, premda državna kompanija, nije susjedna zemlja Srbiji, što je u ovakvim poslovima, na granici strateških, izuzetno važna činjenica.

Poglavito u kontekstu ne tako davne zajedničke povijesti odnosa Hrvatske i Srbije, nije izgledno kako bi (pre)ostali Vučićevi birači, ali i oni dobroga dijela oporbe podržali ulazak hrvatske javne kompanije u kompaniju od tolikog značenja za Srbiju. Kompanija, prema relevantnim procjenama, vrijedi oko četiri milijarde eura pa bi za Gazpromov udio trebalo izdvojiti otprilike 2,5 milijardi eura.

Slično kao i za Molov udio u Ini, što nikada nije realizirano. Možda i zbog toga što je Hrvatska, kao i Srbija, potpisnik Europske energetske povelje koja nije blagonaklona prema povezanosti infrastrukturnih i tržišnih kompanija, što Janaf i NIS jesu. A to analitičari i ministar, namjerno ili slučajno, zanemaruju.