Pravilnik o e-računu ne bi trebalo samo pokrpati već bi Ministarstvo gospodarstva, kad već prisiljava poslovne subjekte da informatiziraju svoje kritične procese, a naplata u javnoj nabavi za velik dio domaćih poduzetnika je itekako kritičan proces, u tom slučaju trebalo korjenito promijeniti način na koji upravlja digitalizacijom. Začuđujuće je, naime, koliko je iz perspektive biznisa teško shvatljivih praksi isplivalo na vidjelo nakon što je u javnost došao dopis Službe za digitalno gospodarstvo Ministarstva gospodarstva.

Ta je služba ministarstva, podsjetimo, prošli tjedan 17 informacijskih posrednika za e-račun dopisom obavijestila da jedan od njih, servis Moj e-Račun (tvrtka Elektronički računi), nije isporučio 21.500 e-računa uz napomenu da će ga zato izbrisati s popisa informacijskih posrednika za tu djelatnost. Nakon toga je uslijedila lavina demantija što sa strane ministarstva što od prozvane tvrtke, ali suština je ostala. Ministarstvo je poslalo taj dopis i u njemu je pisalo točno to.

Mnogo dvojbi
I bez analize sadržaja dopisa prva stvar koja bode oči, a začudila je sve poduzetnike, jest da uopće postoji pravilnik po kojem ijedno ministarstvo, a kamoli Ministarstvo gospodarstva, i još k tome njegova Služba za digitalno gospodarstvo, mora svu konkurenciju jednog poduzetnika obavijestiti o njegovim problemima. Ako živimo u tržišnom gospodarstvu, tako nešto bi trebalo biti nemoguće.

Rješenje za to ima svaki tržišni regulator od AZTN-a preko Hakoma do Halmeda. Upozorenja se šalju personalizirano i isključivo na onoga koga se upozorava. Ministarstvo gospodarstva stoga bi ozbiljno trebalo promisliti o tome da nadzor nad e-računima prepusti nekom regulatoru, jer ono o čemu se sada priča na tržištu je tko je smjestio tvrtki Elektronički račun?! Iz perspektive privatnog sektora ovaj slučaj povezuju tri ključne teze: (1) računi za javnu nabavu, (2) prozvana tvrtka navodno drži čak 80 posto tržišta, a (3) konkurenti su joj, među ostalim, dvije velike državne tvrtke.

Privatni sektor, dakle, nije ušao u dublju analizu, zanimaju ga jedino potencijalne opipljive posljedice. Ili će prozvana tvrtka izgubiti tržišni udio ili će država i druge privatnike istisnuti iz poslovanja s e-računom ili će e-računi postati dodatan alat u naguravanju za poslove u javnoj nabavi. Kako god okrenuli, zvuči loše, ali baš da bi se izbjegle takve situacije i postoje regulatori. Uđemo li, pak, u analizu reakcija Ministarstva gospodarstva, prvo što djeluje neobično je koji izvor ono uzima kao mjerodavan kad tvrdi da prozvana tvrtka nije isporučila 21.500 e-računa.

Taj izvor je Fina, koja je, kako navodi Ministarstvo gospodarstva “skrbnik nacionalne centralne platforme”. Nemam razloga sumnjati da je Fina svoj dio posla odradila besprijekorno i da su sva zapažanja o servisu Moj e-Račun, koja je navela, točna. No, ostaje jedna nelogičnost. Fina povrh toga i sama nudi usluge e-računa na tržištu, odnosno konkurent je prozvanom servisu. A taj, pak, servis tvrdi da problema zapravo nije bilo.

Rješenje za to ima Porezna uprava, ona zbog koje je ova priča i eskalirala, odnosno jedina relevantna kad dođe do bilo kakvih računa. Porezna uprava je 1. siječnja 2013. pokrenula fiskalizaciju u maloprodaji. Da je to učinila i u B2B i B2G plaćanjima, ne bi bilo nikakve dvojbe tko je u pravu – ministarstvo ili prozvani poduzetnik – jer bi svi e-računi bili fiskalizirani i cijeli njihov sadržaj bio bi provjerljiv, uključujući i vrijeme isporuke. Znači, jedno od mogućih rješenja, koje bi spriječilo slična dopisivanja i kasnije dvojbe, je da se, primjerice, fiskaliziraju svi računi u javnoj nabavi.

Dobre prakse u izobilju
Konačno, kad se govori o kvaliteti IT sustava koji postaju kritični za gospodarstvo, a ovaj s e-računima to jest, Ministarstvo gospodarstva bi se trebalo pozabaviti dobrom praksom u državi. Jedno od rješenja za to ima HNB.

Banke su odavno postale digitalne tako da cijeli jedan segment poslovanja HNB-a čine norme koje moraju zadovoljavati IT sustavi banaka da ne bi zavarali korisnike, državu i regulatora, kao i stručnjaci koji to rigorozno provjeravaju. Dobre prakse, dakle, ima u izobilju i Ministarstvo gospodarstva bi je trebalo pod hitno primijeniti, jer kako je i samo primijetilo, u protivnom će štetu snositi poduzetnici koji bi mogli i “bez svoje krivnje postati nelikvidni”.