Kao američki predsjednik, Joe Biden zacrtao je novu putanju u gospodarstvu za demokrate tako što je otvoreno stao na stranu radničke klase i uveo širok raspon industrijskih politika za oživljavanje proizvodnje, vraćanje opskrbnih lanaca u zemlju i promicanje zelene tranzicije.

Većina tih novih politika imala je smisla s aspekta ekonomije, a kao i mnogi drugi progresivci, mislio sam da imaju smisla i s aspekta politike. Kako onda objasniti razočaravajuće izborne rezultate potpredsjednice Kamale Harris, osobito među biračima iz radničke klase?

Privlačnost Donalda Trumpa, kao i ostalih desničarskih etnonacionalista drugdje, puno duguje sve većim razinama ekonomske nesigurnosti, koju mnogi smatraju posljedicom deregulacije, povećane korporativne moći, globalizacije, deindustrijalizacije i automatizacije.

Kao tradicionalni zagovaratelji autsajdera, stranke lijevog centra mogle su imati koristi od ovog razvoja događaja. Ali počele su se više zalagati za obrazovane, profesionalne elite i sporo su mijenjale smjer. Suočene sa sve većom percepcijom da su napustile svoje radničke korijene, činilo im se da je Bidenov pomak prema ekonomskom populizmu prava strategija.

Jedno tumačenje Trumpovog reizbora jest da je ekonomski populizam bio pogreška, što ukazuje na to da je Demokratska stranka umjesto toga trebala snažnije krenuti prema centru. No, ni Harrisini očito uzaludni napori da privuče umjerene republikanske birače nisu bili jako uspješni. Postoje još najmanje tri mogućnosti. Prva glasi da je Bidenova strategija uspjela, ali nedostatno da pobijedi na izborima.

Inflacija i povećani troškovi života izazvali su opću reakciju na vlade posvuda. Uvelike dijeljeni grafikon iz Financial Timesa pokazuje da sadašnji kandidati nisu postigli svoj prethodni udio glasova na svim izborima 2024. godine. No bidenomija zaslužuje priznanje, demokrati su prošli mnogo bolje u usporedbi s njima.

Treba vremena?
Druga mogućnost je da treba vremena da nove politike pokažu učinke i rezultiraju novim političkim koalicijama. Bidenomija je još uvijek nova i suočila se sa zastrašujućim izazovom istiskivanja više od tri desetljeća biračkog iskustva s demokratskim centralizmom.

Možda je bilo previše očekivati da će Bidenova proradnička retorika i snažne brojke u proizvodnji i građevini prevladati rascjepe koji su se pojavili (i produbili) od administracije predsjednika Billa Clintona. Potrebno je više od nekoliko godina dobro osmišljene politike da bi se organiziralo političko prestrojavanje.

Treća, i najmanje raspravljena, mogućnost jest da je bidenomija bila ekonomski populizam pogrešne vrste. Usredotočujući se na proizvodnju, moć sindikata u starom stilu i radničke organizacije te geopolitičko natjecanje s Kinom, posvetio je premalo pozornosti promjenjivoj strukturi gospodarstva i prirodi nove radničke klase.

U gospodarstvu u kojem je samo osam posto radnika zaposleno u proizvodnji, politika koja obećava obnovu srednje klase vraćanjem proizvodnje u zemlju nije samo nerealna, već zvuči i neiskreno, jer nije u skladu s težnjama radnika i svakodnevnim iskustvima.

Tipični američki radnik danas više ne valja čelik niti sastavlja automobile. Umjesto toga, on ili ona pružatelj je usluga dugoročne skrbi, priprema hranu ili je to netko tko vodi neovisnu malu tvrtku (možda kroz povremene poslove). Rješavanje problema niskih plaća i nesigurnih radnih uvjeta u takvim službama zahtijeva drukčiju strategiju od poticaja za proizvodnju ili carina na uvoz.

Isto tako, klasnu solidarnost treba graditi drukčije, a ne kroz apele sindikatima ili pregovaračku moć. Biden je imao pravu ideju, prema ovom stajalištu, ali nije uspio pogoditi prave mete. Naša nova ekonomska struktura iziskuje verziju “industrijske politike” dvadeset i prvog stoljeća koja se usredotočuje na otvaranje dobrih radnih mjesta u uslugama.

Takva strategija podrazumijeva organizacijske i tehnološke inovacije za unaprjeđenje rada u nisko plaćenim aktivnostima i poboljšanje opskrbe ulaznim elementima kao što su digitalni alati, prilagođeno osposobljavanje i krediti. Mogu se pronaći lokalni i nacionalni primjeri takvih inicijativa, ali one ostaju malih razmjera i uglavnom su sporedne u odnosu na savezne programe.

Pomažu, ne istiskuju
Nove tehnologije koje pomažu radnicima, umjesto da ih istiskuju, ključne su za ovaj napor. Zelene industrijske politike pokazuju da se inovacije doista mogu preusmjeriti s aktivnosti s visokim emisijama ugljika na održivije. Sada nam je potreban sličan poticaj za tehnološke politike povoljne za radnike za promicanje inovacija koje radnicima s manje od fakultetskog obrazovanja omogućuju obavljanje složenijih zadataka u skrbi i drugim osobnim uslugama.

Razvijanjem novih vizija ekonomske specijalizacije i mobilizacijom potrebnih resursa, međusektorske koalicije, često predvođene javnim agencijama, mogu potaknuti otvaranje lokalnih radnih mjesta u regijama koje su pogođene dugotrajnom nezaposlenošću.

Treba napomenuti da su u jednoj anketi provedenoj prije izbora, latinoamerički glasači u Teksasu rekli da im je kod demokrata najveći problem što je to “stranka socijalnih naknada za ljude koji ne rade”. Iako su socijalni transferi siromašnima – onima koji ili ne mogu raditi ili se suočavaju s privremenom nezaposlenošću – nužan i sastavni dio suvremene socijalne države, stranke ljevice ne mogu dopustiti da ih se definira isključivo na taj način. Na njih treba gledati kao na zagovornike onih koji žele doprinijeti svojoj zajednici kroz dostojanstven rad i kao na facilitatore onima koji se u tome suočavaju s preprekama.

Ponovno povezivanje Demokratske stranke s njezinim korijenima mora započeti spoznajom da se današnja radnička klasa promijenila i da ima drukčije potrebe. Pružanje socijalnog osiguranja i tržišna moć (moć cjenkanja) kupca naspram poslovnih interesa uvijek će ostati važni elementi progresivne ljevice. Ali ti ciljevi moraju biti prošireni obnovljenim skupom politika “dobrih radnih mjesta” koje niti fetišiziraju proizvodnju niti je gledaju kroz prizmu geopolitičke konkurencije s Kinom.

© Project Syndicate 2024.