U Hrvatskoj gotovo eksponencijalno raste interes građana za privatne energetske projekte, što je posve u skladu s energetskom krizom koja globalno bukti.

Ono što je do jučer bilo privilegij i znanje zaljubljenika u zelenu energiju poput ekološkog aktiviste Vjerana Piršića, postaje opće dobro hrvatskih građana i dokaz o promjeni raspoloženja cijelog društva. Istodobno, produkt je zakonskog okvira koji se dorađuje, a i toga što svi vlasnici moraju odgovorno skrbiti o svojim nekretninama.

Gledajući po kvadratima i u dva modela (za oštećene i neoštećene u potresu) energetska obnova je golem posao koji čeka javne i višestambene zgrade te one koje su kulturno dobro. S obzirom na krizu, do izražaja kod svih, pa i vlasnika obiteljskih kuća, dolazi ista potreba za provedbom mjera, prema financijskoj konstrukciji u kojoj je što manje učešće vlastitih sredstava.

Za mnoge stoga dramatično pitanje glasi: “Kako ostvariti sufinanciranje europskim ili nacionalnim sredstvima?”, jer je to najpoželjniji korak do postizanja energetskih ušteda. A samim time do manjeg pritiska na kućne budžete.

Smanjenje potrošnje energije pravi je Bingo u uvjetima rasta cijene energenata. Uz pomoć kreiranih programa i natječaja koji slijede, te uz one-stop shopove, put postaje jednostavniji, ali projekte nije moguće realizirati svima koji to žele, a niti je moguće čarobnim štapićem provesti ih preko noći.

U ozračju EU politika, svijest o tome da je zelena tranzicija ultimativno potrebna, energetska kriza, praktički na prečac, uselila je u hrvatske domove. To kroji novu listu prioriteta, pa u vrh izlistava energetsku obnovu. Sve se zbiva u situaciji u kojoj bi mnogo veći broj građana već trebao uživati benefite od solara na krovovima ili vanjske ovojnice na fasadama, ali to nije slučaj.

Procvat zelene energetike
Prije nekoliko godina energetska obnova nije bila goruća, opća tema. Sada, pak, po sistemu klatna koje se nagnulo na kontra stranu, svi bi sve obnovili i što prije. Čak za ove osobno visoko postavljene letvice u velikoj mjeri spreman je izdašan financijski okvir, ali još nije zaokružen. Programski je i financijski postavljen praktički ekspresno od strane javnog servisa.

U vrlo kratkom roku Hrvatska je donijela šest bitnih dokumenata: to su programi do 2030. energetske obnove za višestambene zgrade, zgrade koje su kulturno dobro, javne zgrade, razvoj kružnog gospodarenja prostorom i zgradama te zelene infrastrukture, kao i za suzbijanje energetskog siromaštva.

Na redu je program koji se tiče energetske obnove obiteljskih kuća. Upravo to što još nije donesen trn je u oku mnogima, jer je čitava zemlja sa svojim građanima i privrednim subjektima očito predana doprinosu u postizanju okolišnih ciljeva, uklopljenih u strateške nacionalne dokumente.

U posljednjem desetljeću, mnoge europske stambene i poslovne lokacije doživjele su procvat zelene energetike, naročito su one građanske u velikom usponu tako da se i na štalama u OPG-ovima preko granice Lijepe naše “šepure” solari.

U isto vrijeme na našem dijelu Mediterana, unatoč tome što imamo 300 sunčanih dana godišnje, sve je još misaona imenica, očito postoje dublji razlozi zašto Dalmatinac na svom OPG-u nema solare kao Austrijanac ili Nijemac.

Tek trebamo uhvatiti ritam koji je bitan u zelenoj tranziciji u zgradarstvu na vremenskom horizontu do 2050. Put koji treba prijeći dijelom je zacrtan, a dostižan uz početni impuls sredstava iz mehanizma oporavka i otpornosti uspostavljenog radi ublažavanja posljedica pandemije na gospodarstvo i društvo.

No, koliko god je široke ruke (12% ukupnog NPOO-a ili gotovo 6 mlrd. kuna vrijedna je inicijativa Obnova zgrada), nakon 2026. na daljnjem putu postoje financijske rupe, za koje se traže adekvatni supstituti financijskog izvora.

Nitko još ne zna kako će se osigurati milijarde koje manjkaju po pojedinim programima, pa stoga ruku pod ruku su vlasnici obiteljskih kuća koji će ove godine ostati bez novog natječaja s vlasnicima stanova u višestambenim zgradama do 2024., ali i s javnim sektorom čijim je zgradama kronični nedostatak financijskih sredstva dosad bio prepreka šire provedbe energetske obnove.

Novi financijski okvir
U prvom trogodišnjem razdoblju, za energetsku obnovu višestambenih zgrada do 2024., naime, predviđeno je 300 milijuna kuna (u tijeku je evaluacija prijava), a za obnovu zgrada oštećenih u potresu s energetskom obnovom daljnjih oko 172 milijuna. Dostatna su to sredstva tek za petinu ciljeva predviđenih dugoročnim strategijom.

A da bi se postigli ciljevi do 2030. potrebno je još investirati u energetsku obnovu čak 17 milijardi kuna. Stoga je nova zadaća osigurati nove financijske izvore. Rješenja se traže kroz novi višegodišnji financijski okvir, a kao opcija spominje se i Socijalni fond za klimatsku politiku pod određenim pretpostavkama.

Također, kad se uzme u obzir predviđeno financiranje za energetsku obnovu zgrada javnog sektora, proizlazi da je tu manjak od oko 2,7 milijardi kuna.

Kroz smanjenje toplinske energije za grijanje od minimalno 50% i primarne energije 30%, provedba ovog programa trebala bi 5% doprinijeti nacionalnom cilju ušteda, a za nju se procjenjuje da je potreban iznos od oko 9 milijardi kuna, tj. do 2024. godine 3 milijarde. Do kraja razdoblja (2030.) računa se na ESI fondove.

Stoga dugoročno perspektivno postaje formiranje drugih financijskih instrumenata, putem HBOR-a ili jeftinih kredita. Dosad je obnovljeno oko 1,7 milijuna kvadrata i ostalo je za obnovu još oko 14 milijuna. Do 2030. cilj je obnoviti u prosjeku oko 325.000 kvadrata godišnje.

Kalkulacije govore da bi Integralna energetska obnova zgrada stajala oko 2,5 tisuće eura po četvornom metru, dubinska oko 3,5, a sveobuhvatna oko 4,5 tisuće eura po kvadratu (bez projektiranja i nadzora), dok su šire koristi neupitne. Uz smanjenje potrošnje energije, to je i dekarbonizacija energetskih sustava te smanjenje emisije CO2.