Dok su se ministri financija i središnji bankari sastajali u Marakešu na godišnjim sastancima Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke 9. i 15. listopada, suočili su se s neobičnim spojem gospodarskih i geopolitičkih katastrofa: ratovima u Ukrajini i na Bliskom istoku, valom neispunjavanja obveza među gospodarstvima s niskim i nižim srednjim dohotkom, krizom na tržištu nekretnina u Kini i porastom dugoročnih globalnih kamatnih stopa – sve u kontekstu usporavanja i rascjepkavanja svjetskog gospodarstva.

Dobro ‘ciljanje inflacije’
No, ono što je najviše iznenadilo iskusne analitičare bila je očekivana katastrofa koja se nije dogodila, barem još nije: dužnička kriza na tržištu u nastajanju. Unatoč značajnim izazovima koje predstavljaju sve veće kamatne stope i izražena aprecijacija američkog dolara, čini se da nijedno od velikih tržišta u nastajanju, uključujući Meksiko, Brazil, Indoneziju, Vijetnam, Južnu Afriku, pa čak i Tursku, nije u problemima s dugovima, prema MMF-u i kamatnoj marži.

Ovaj je ishod zbunio ekonomiste. Kada su te zemlje koje serijski nisu ispunjavale obveze postale bastioni gospodarske otpornosti? Može li ovo biti samo ono poznato zatišje pred buru?

Nekoliko je olakotnih čimbenika. Prvo, iako je monetarna politika u Sjedinjenim Američkim Državama kontrakcijska, fiskalna politika i dalje je iznimno labava. SAD je spreman ostvariti deficit od 1,7 bilijuna dolara u 2023. godini, u usporedbi s otprilike 1,4 bilijuna dolara u 2022. I, ako se isključe neke računovodstvene nepravilnosti povezane s programom predsjednika Joea Bidena o otpisu studentskih zajmova, savezni deficit 2023. bio bi blizu 2 bilijuna dolara.

I kineski deficiti su u porastu; udio duga u BDP-u udvostručio se u posljednjem desetljeću, a MMF očekuje da će u 2027. premašiti 100%. A monetarna politika je u Japanu i Kini još labava. Međutim, donositelji politike tržišta u nastajanju zaslužuju priznanje.

Mudro su ignorirali pozive na novi “konsenzus iz Buenos Airesa” o makroekonomskoj politici i umjesto toga usvojili razboritiju politiku koju je MMF zagovarao u posljednja dva desetljeća, a koja predstavlja promišljeno usavršavanje Washingtonskog konsenzusa.

Jedna značajna inovacija bila je akumulacija velikih deviznih pričuva kako bi se obranilo od kriza likvidnosti u svijetu u kojem dominira dolar. Primjerice, indijske devizne pričuve iznose 600 milijardi dolara, brazilske se kreću oko 300 milijardi dolara, a Južna Afrika prikupila je 50 milijardi dolara.

Ključno je da su poduzeća i vlade na tržištima u nastajanju iskoristili iznimno niske kamatne stope koje su prevladavale do 2021. kako bi produljili dospijeće svojih dugova, što im je dalo vremena da se prilagode novoj normali povišenih kamatnih stopa. Međutim, najveći čimbenik otpornosti tržišta u nastajanju bila je povećana usredotočenost na neovisnost središnjih banaka.

Nekoć opskurna akademska ideja, taj se koncept u posljednja dva desetljeća razvio u globalnu normu. Taj pristup, koji se često naziva “ciljanjem inflacije”, omogućio je središnjim bankama na tržištima u nastajanju da potvrde svoju autonomiju, iako često pridaju veću važnost tečajevima nego što bi na to upućivao bilo koji model ciljanja inflacije.

Poduzeća i banke sada moraju ispuniti mnogo strože zahtjeve u pogledu izvješćivanja o svojim međunarodnim pozicijama zaduživanja, što omogućuje donositeljima politika jasnije razumijevanje potencijalnih rizika.

Argentina, Venezuela, Turska
Postoje iznimke. Primjerice, Argentina i Venezuela odbacile su smjernice MMF-a o makroekonomskoj politici. Iako im je to donijelo mnogo pohvala američkih i europskih progresivaca, rezultati su bili predvidljivo katastrofalni.

Argentina zaostaje u rastu i bori se s galopirajućom inflacijom, koja prelazi 100%. Venezuela je, nakon dva desetljeća korumpirane autokracije, doživjela najdublji mirnodopski pad proizvodnje u modernoj povijesti. Očigledno je da je “konsenzus iz Buenos Airesa” unaprijed osuđen na propast.

Nije svaka zemlja koja je odbacila makroekonomski konzervativizam propala. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan drži kamatne stope pod kontrolom unatoč sve većoj inflaciji, otpustivši svakog guvernera središnje banke koji se zalagao za povećanje kamatnih stopa.

Čak i uz inflaciju koja se približava 100% i raširena predviđanja o predstojećoj financijskoj krizi, rast Turske ostao je postojan. Iako to pokazuje da postoji iznimka od svakog pravila, takve anomalije vjerojatno neće trajati neograničeno.

Hoće li tržišta u nastajanju ostati otporna ako, kao što se sumnja, razdoblje visokih globalnih kamatnih stopa potraje u dalekoj budućnosti, zahvaljujući povećanju izdvajanja za obranu, zelenoj tranziciji, populizmu, visokim razinama duga i deglobalizaciji? Možda ne, i postoje velike neizvjesnosti, ali njihovi su dosadašnji rezultati svakako izvanredni. 

© Project Syndicate 2023.