Stara rečenica da se “povijest ne ponavlja, već se često rimuje”, prikladan je opis evoluirajućeg odnosa između Zapada i njegovih suparnika. Tijekom Hladnog rata, Sovjetski Savez bio je globalna velesila, zbog svog vojnog junaštva.

Danas se čini da su ruske oružane snage u sumornom stanju, ali zemlja je postala energetska velesila koja se može koristiti svojim ogromnim rezervama prirodnog plina kao oružjem. Slično tome, današnji zastoj Zapada i Rusije oko Ukrajine odjekuje hladnoratovskim sukobom autoritarizma i demokracije.

Summit u Danskoj
Budući da se zima nazire, zatvaranje tokova plina u Europsku uniju u Kremlju bi moglo imati ozbiljne posljedice, što bi izazvalo najveću energetsku krizu u posljednjih 50 godina. Iako će sve veće isporuke plina iz Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjenog Kraljevstva i Norveške pomoći u kratkoročnom ublažavanju ovisnosti EU-a o ruskoj opskrbi, to nije dugoročno rješenje.

Korištenje energetskih resursa kao oružje naglašava potrebu za novom vrstom saveza među svjetskim demokracijama. Na summitu o energetskoj sigurnosti na Baltičkom moru u Danskoj prije dva mjeseca Njemačka, Poljska, Litva, Latvija, Estonija, Finska, Švedska i Europska komisija ponudile su preliminarni plan kako bi mogla izgledati tješnja koordinacija energije.

Sve zemlje koje su nazočile potpisale su deklaraciju kojom se obvezuju povećati svoje kombinirane kapacitete energije vjetra na moru za gotovo sedam puta u sljedećih osam godina.

Do 2030. godine samo vjetroelektrane na moru u regiji Baltičkog mora trebale bi moći proizvoditi 19,6 gigavata godišnje, što je dovoljno da zadovolji potrebe za električnom energijom 28,5 milijuna europskih domova (što je otprilike jednako kombiniranom broju kućanstava u svim zemljama Baltičkog mora osim Njemačke i Rusije).

Summit je bio povijesni politički korak, pokazujući da je geopolitika energije na rubu velikog zaokreta. Tijekom posljednjeg desetljeća, troškovi energije vjetra i sunca pali su ispod cijene fosilnih goriva u većini zemalja.

Brzi rast obnovljive energije imat će dvije duboke posljedice. Prvo, oslabljena je sposobnost zemalja izvoznica goriva da se koriste energetskim resursima kao oružjem. Drugo, kako se geopolitička važnost resursa goriva smanjuje, povećat će se važnost ključnih sirovina kao što su rijetki zemni elementi, minerali i metali.

Tijekom posljednja dva desetljeća Kina je osigurala globalnu dominaciju nad vađenjem i rafiniranjem minerala i metala. Danas Kina rudari 58% i obrađuje 85% rijetkih zemnih elemenata na globalnoj razini, što joj daje kontrolu nad ključnim dijelovima lanaca opskrbe potrebnim za izgradnju vjetroturbina, solarnih panela i električnih vozila. Da pobliže pojasnimo ovu poziciju, udio Saudijske Arabije u globalnoj proizvodnji nafte iznosi samo 11%.

Kineska dominacija sama po sebi zabrinjava, ali da stvar bude gora, u prošlosti se koristila svojim resursima kao oružjem. Kina je 2010. godine, nakon što se kineska koćarica sudarila s brodom japanske obalne straže u vodama oko spornih otoka Senkaku, zaustavila izvoz rijetkih zemnih elemenata u Japan.

Kao odgovor na to, Japan je poduzeo korake kako bi smanjio svoju ovisnost o Kini, između ostalog radom s rudarskim tvrtkama na pronalaženju novih izvora istih materijala i izgradnjom svojih domaćih rafinerijskih kapaciteta.

Resursi kao izvor mira
Europa, SAD i druge demokracije trebale bi poslušati lekcije iz incidenta na otocima Senkaku 2010. i početi izgrađivati novi savez da osiguraju opskrbu energijom i ključnim sirovinama.

Već znamo da takvi savezi usmjereni na određene zadatke funkcioniraju: NATO je već desetljećima učinkovit bastion demokracije, slobodne trgovine i sigurnosti; a Međunarodna agencija za energetiku, koju su osnovale članice OECD-a nakon naftnog šoka 1973., ponudila je snažnu obranu od OPEC-ovog korištenja naftom kao oružjem.

Novi savez za energiju i sirovine mogao bi započeti uključivanjem Japana, Australije, Novog Zelanda, Južne Koreje i onih latinoameričkih demokracija koje podržavaju globalni poredak utemeljen na pravilima.

U skladu s modelom Međunarodne agencije za energetiku, razvio bi zajednički analitički kapacitet za izradu redovitih prognoza nužnih zaliha sirovina i potražnje za njima. I baš kao što članice Međunarodne agencije za energetiku imaju rezerve nafte za hitne situacije ekvivalentne najmanje 90 dana neto uvoza nafte, članice novog saveza zadržale bi zalihe strateški važnih sirovina.

Savezom bi se također postavili standardi za kvalitetu rafiniranih ključnih sirovina i održive, etičke rudarske prakse. Takvi standardi najučinkovitiji su način reforme vađenja resursa u zemljama u razvoju, gdje su operacije često narušene uništavanjem okoliša i nehumanim uvjetima rada.

Naposljetku, članice saveza inzistirale bi na tržišno utemeljenom međunarodnom trgovinskom sustavu za ključne sirovine putem skupine G7, skupine G20 i Svjetske trgovinske organizacije. Koordinirale bi i promicale istraživanja usmjerena na diversifikaciju potražnje za mineralima. Stvorile bi nova javno-privatna partnerstva za izgradnju cjevovoda predstojećih projekata vađenja i rafiniranja.

Osim što pokreću zelenu tranziciju, ključne sirovine i energetski resursi mogli bi postati izvorom mira, suradnje i stabilnosti. Nadovezujući se na lekcije iz naftnog šoka iz 1973. godine, možemo osigurati da se povijest ne ponovi.

Takav ishod bio bi još jedna tragedija, a ne farsa, kao što je Karl Marx vjerovao. Izbjegavanje toga moguće je samo ako se svjetske demokracije udruže da učine ono što je potrebno kako bi se spriječilo daljnje korištenje osnovnim gospodarskim dobrima kao oružjem.

© Project Syndicate 2022.