Hrvatska je zahvaljujući pristupanju OECD-u sve bliže dobivanju Zakona o lobiranju. Vladin prijedlog ušao je u Sabor i čeka na prvo čitanje. Proteklih 15-ak godina profesionalni lobisti često su skretali pažnju da je zakonodavno uređenje lobiranja važno i za privatni i za javni sektor.

Zakon će regulirati ne samo djelovanje profesionalnih lobista nego i lobiranje kao aktivnost. A to se odnosi i na način poslovne komunikacije cjelokupnog gospodarstva s državom.

Što se ustvari događa?
Inicijalna verzija nacrta Zakona predviđala je obavezu upisa u javni registar i druge povezane obaveze samo za profesionalne lobiste konzultante. Takav reducirani zakon ima Velika Britanija, a njegove manjkavosti došle su do izražaja Greensill skandalom u kojem je središnja figura bio bivši premijer Cameron. Naime, nakon isteka “razdoblja hlađenja”, lobirao je članove vlade u interesu Greensill banke.

No, zakonski nije bio dužan registrirati se kao lobist i deklarirati takve aktivnosti zato jer nije bio profesionalni lobist-konzultant (bio je zaposlenik Greensila, tj. ‘in-house’ lobist). Oslobođen je da je prekršio bilo kakva pravila lobiranja, ali međustranačka skupina parlamentarnih zastupnika utvrdila je da je pokazao “značajan nedostatak rasuđivanja”.

Glavni razlog nastojanja da se lobiranje uredi zakonom, kako ga vidi hrvatski zakonodavac, je “moguća štetnost utjecaja po javni interes, pogotovo kada su oni prikriveni”. Velik je iskorak u obaveznoj registraciji za sve koji žele utjecati na odluke tijela javne vlasti, svejedno radi li se o lobistima konzultantima, predstavnicima tvrtki kod kojih su zaposlenici, gospodarskim udruženjima ili predstavnicima civilnog društva.

Prijedlog Zakona ekstenzivno definira kategoriju lobiranih osoba – to su dužnosnici, posebni savjetnici i svi rukovodeći službenici, bilo na državnoj ili na razinama lokalne i regionalne samouprave koji sudjeluju ili su nadležni za javno odlučivanje i ostvaruju kontakt s lobistom.

Prikriveno lobiranje postaje protuzakonito – već pri najavi lobiranja, lobist je dužan predstaviti se lobiranoj osobi, dokazati da je upisan u Registar lobista, navesti svrhu i cilj te korisnika lobiranja za kojeg lobira, a lobirana osoba može pristati na komunikaciju samo nakon provjere je li lobist u Registru.

To je praksa i europskih institucija koje provjeravaju je li interesna skupina registrirana u Registru transparentnosti (trenutačno je 65 hrvatskih subjekata u EU registru).Raširenost prikrivenog lobiranja pridonosi negativnoj percepciji lobiranja i to nije hrvatska specifičnost. Predlagatelj u preambuli tvrdi: Donošenje Zakona o lobiranju pridonijet će postupnom prihvaćanju lobiranja kao legitimne demokratske prakse u RH.

Po mom mišljenju, moći ćemo reći da Zakon daje rezultate ako u lobističkom registru bude najmanje 200-tinjak subjekata s oko 400-500 lobista za koje ćemo znati što lobiraju (Austrija koja ima slično zakonsko rješenje ima 403 upisana subjekta s 814 zaposlenih lobista).

Bez skrivenih sastanaka
Najveća promjena u praksi bi trebala biti u smanjenju komunikacijske sive zone. U praksi nije neuobičajeno da i lobirane osobe predlažu zainteresiranim stranama da kontakte ostvaruju izvaninstitucionalno, ne nužno da bi se u takvom okruženju lakše realiziralo traženje ili nuđenje mita.

Razlog tomu je nepoznavanje lobističke prakse na obje strane, zanemarivanje rizika, a ponekad dužnosnici jednostavno ne žele izazvati stvaranje pogrešnog dojma kod suradnika radi primanja lobista u službenim prostorijama. Izravna posljedica je osobna, institucionalna (pa i politička) reputacijska šteta i pad povjerenja u predstavnike vlasti snimljene u prisnim kontaktima i opuštenoj atmosferi s lobistima i/ili korisnicima lobiranja o čijim interesima oni odlučuju. Dobro dokumentirani kontakti koje prate službene bilješke i do sada su bili najbolja su zaštita za obje strane.

Prevladavajuće negativna percepcija lobiranja je i posljedica nepoznavanja materije, ali i pogrešne upotrebe pojma. Lobiranje, s navodnicima ili bez, često se pojavljuje u medijskim naslovima kao sinonim za počinjena koruptivna kaznena djela s kojima lobiranje nema nikakve veze.

Radi se o profesiji koja ima svoju etabliranu metodologiju i dugogodišnju dobru praksu. I naš zakonodavac ga u “ocjeni stanja” prepoznaje kao legitimni oblik komunikacije između donositelja odluka i onih na koje te odluke mogu bitno utjecati, navodeći kako “lobiranje može pružiti donositeljima odluka vrijedan uvid, informacije, perspektive politike i dijalog oko različitih mogućnosti određene politike” te kako “lobiranje zasnovano na dokazima te iscrpnim i detaljnim istraživanjima i analizama može unaprijediti kvalitetu donošenja odluka”.

‘Tržište’ od 140 milijuna eura
S početkom prvog čitanja za očekivati je da tema još više dođe u fokus javnosti. Iz nedavne sjednice Antikorupcijskog vijeća vidljiv je interes zastupnika za temu, kao i polazišne pozicije. U svakom slučaju, važni pomaci su već učinjeni.

U Vlahović grupi smo izradili prvu procjenu veličine domaćeg “tržišta utjecanja”. Radi se o godišnjem iznosu od najmanje 140 milijuna eura od čega polovicu čine budžeti poslovnih organizacija i strukovnih komora čiji je glavni cilj zagovaranje interesa njihovih članova i utjecanje na javno odlučivanje.

Nešto više od trećine otpada na ulaganja tvrtki u lobističke kampanje i povezane troškove ‘in-house’ lobista dok ne više od 10 posto tržišta u volumenu troškova za lobiranje odlazi različitim pružateljima lobističkih usluga (lobisti konzultanti, odvjetnička društva, komunikacijske agencije…) među kojima vlada šarenilo u pogledu transparentnosti i pridržavanja metodologije lobističke struke. 

* Autor članka je profesionalni lobist s dugogodišnjom praksom u Hrvatskoj i EU, osnivač i direktor Vlahović grupe