Hoće li svijet ikad više izgledati onako kako ga svi znamo? Ne samo u Hrvatskoj nego posvuda, posebice na zapadnoj hemisferi koronavirus velikom brzinom mijenja društvo.

Gospodarski gledano, slom koji se događa ne podsjeća na 2008. godinu ili dot.com balon prije toga, a najbliža prispodoba je ona s 1929. godinom i potpunim gospodarskim kolapsom.

Od Njemačke koja razmišlja o nacionalizaciji pogođenih kompanija preko Sjedinjenih Američkih Država koje novac “bacaju iz bombardera” do Europske unije koja sprema ogromne pakete financijske pomoći jedno je jasno – nitko nije siguran kako se postaviti. Naslovnica britanskog The Economista ilustrirana Zemljom preko koje visi natpis ”zatvoreno“ govori više od svih riječi.

Ali u jednoj stvari moramo biti iskreni – kriza 1929. godine pa i rat koji je stigao nakon toga, svijet su pogodili u vrijeme velikih imena – Winston Churchill, Franklin Delano Roosevelt, Charles de Gaulle… i da ne nabrajamo više, pokušajmo samo pobrojati imena onih prema kojima danas gledamo kao nekome tko treba donijeti spas i nadu.

Početak promjene paradigme

Naime, nekad smo svjedočili hrabrim potezima, kako u spašavanju ekonomije tako i osnovne ljudske egzistencije. Danas svjedočimo puno bogatijem i po svim parametrima superiornijem društvu ali i potpunoj bezidejnosti.

Jer bacanje novca iz “helikoptera” ili “bombardera”, upumpavanje milijardi eura ili dolara u stvari je zadržavanje statusa quo bez naziranje ikakve hrabrije politike u vremenima koja dolaze nakon što prođe koronavirus ili nakon što steknemo kolektivni imunitet, bez obzira na žrtve koje ćemo platiti.

Jer ovo što sada gledamo zatvoreni u svoje domove putem medija i društvenih mreža pomalo je apokaliptično i prazno, ali ako zamislimo sve te ulice pune nezaposlenih, pa budimo i malo okrutniji, gladnih ljudi, onda tek možemo percipirati sliku prave kataklizme koju čak možemo i vidjeti ako na internetu upišemo “Velika depresija u SAD-u”.

No kao i svaka kriza sve ovo je i velika prilika. Možda za nešto o čemu se nekoliko godina pisalo, nešto što se ponekad spominje, ali i nešto što nikada nije živjelo. Zajamčeni osobni dohodak nekako se u ovoj situaciji čini kao lijek i to ne privremeni, nego i kao početak promjene paradigme.

Ako bi za tri, ili koliko već mjeseci bude trebalo, izašli iz svojih kuća i zatekli se u situaciji da umjesto novca iz “helikoptera” i sličnih ideja imamo na svojim računima zajamčeni osobni dohodak lakše bi se vratili na svoje poslove koji će sigurno biti manje plaćeni, ne zato što to netko želi nego zato što su okolnosti takve kakve jesu.

U tom slučaju ne bi sve stalo, barem sve vezano uz potrošnju, a i poslodavci bi lakše nagradili one koje trebaju nastaviti s radom.

Uostalom, nisu li neke ideje o plaćanju minimalne plaće od strane države upravo to? I nije li onda vrijeme da Zapad iskorači u tom smjeru? U pravcu građana koji imaju od strane države zajamčenu egzistenciju, a ne od poslodavaca novac koji zaslužuju svojim radom i kreativnošću, i da pritom ne brinu za vlastitu egzistenciju.

Trebamo razumne lidere

Svaka kriza otvara mogućnosti. Ova je sada skinula maske s milijuna problema – od naših lokalnih do općih u svijetu. Od problema zdravstva u SAD-u do problema odšteta zbog potresa u Zagrebu. I to možda i nije toliko loše jer maske su pale i korak smo do toga da kažemo “car je gol“. I da to čujemo kroz cijelu Europu i preko Atlantskog oceana.

Međutim, sada smo u velikoj opasnosti da za političke, gospodarske, pa ako hoćete i društvene vizionare, postavimo neke ljude opasnih namjera.

Baš zbog toga oni preostali umjereni i zdravim razumom vođeni političari moraju postati lideri u pravom smislu te riječi. Moraju oni, pa onda i svi drugi stručnjaci početi razmišljati “izvan kutije”.

Jer ako se malo više odmaknemo od sadašnjeg trenutka i pokušamo ovu slabost koju smo pokazali projecirati na neku situaciju s puno snažnijim i opasnijim virusom onda postaje jasna naša opća nespremnost koja ponajviše izlazi iz sustava u kojem se trenutno vrtimo i zastarjelosti ideja koje nas vode.

Ako su kapitalizam i demokracija najbolje što imamo, a bespogovorno jesu, onda smo upravo sada u trenutku kada ih ili možemo učiniti još boljima ili ih uništiti.