U predavanju 1996. godinepod nazivom Veliki računi ostavljeni na pločniku, pokojni Mancur Olson iznio je upečatljivo opažanje: pojedinac iz siromašne zemlje, recimo, iz Haitija, koji migrira u bogatiju zemlju kao što su Sjedinjene Američke Države, odmah postaje znatno produktivniji i zarađuje daleko više nego prethodno.

Pojedinac se nije promijenio preko noći, znači njegove vještine ili kulturološki stavovi ne mogu biti objašnjenje za njegovo poboljšanje situacije. Odgovor mora umjesto toga ležati u okruženju njegove nove zemlje. Olson je stoga zaključio da puno (ili većina) gospodarstava nisu društveno učinkovita.

Bolji institucionalni i socijalni kontekst te veće zalihe imovine od prethodnih ulaganja, mogu silno utjecati na produktivnost pojedinca pa time i na njegov životni standard. Kao što je Olson istaknuo, izazov je u tome što pojedinci ne mogu promijeniti cjelokupni kontekst u kojem žive i rade, osim preseljenjem drugamo.

Poboljšanja neophodna za povećanje produktivnosti cijelog gospodarstva iziskuju koordinirano kolektivno djelovanje. Olsonovo vlastito dobro poznato istraživanje o logici kolektivnog djelovanja istražilo je zašto je to tako teško postići.

Procjene troškova i koristi

Nažalost, Olsonov uvid o “velikim računima” i potrebi za koordiniranosti rijetko je uključen u aktualnu raspravu o produktivnosti.

Doista, rasprava o tome je li i zašto output po satu radnika skoro bilježi gotovo ravnu liniju u brojnim zemljama OECD-a od sredine 2000-ih ili koje bi ciljane politike mogle pomoći u revitalizaciji gradova ili regija koji su napušteni, usredotočila se na brojne potencijalne čimbenike koji tome pridonose, umjesto na potrebu za koordiniranim djelovanjem.

Primjerice, donositelji politika obično se upuštaju u procjene troškova i koristi potencijalnih infrastrukturnih ulaganja na temelju pojedinačnih projekata. No na povrat ulaganja od bilo kojeg projekta utjecat će ostale odluke, privatne i javne.

Ako se otvori nova željeznička linija, hoće li se vozni red lokalnih autobusa promijeniti kako bi se koordinirala putovanja ljudi?

Hoće li graditelji sagraditi kuće u blizini toga i hoće li ostale državne agencije otvoriti škole u tom području? Ako izostane koordinirano donošenje odluka, ulaganje u nove projekte gdje već ima više ostalih dijelova općenito će izgledati kao bolja opcija vrijednosti za novac.

Nažalost, državne agencije koje procjenjuju projekte rijetko dobivaju zadatak provođenja holističkog elaborata političkog krajolika. Regionalne ili mjesne niskokvalificirane klopke predstavljaju sličan problem.

Ako u određenom poslu nema dobro plaćenih poslova, tada pojedinci nemaju poticaja ulagati u vlastito obrazovanje. A ako je lokalna baza raspoložive kvalificirane radne snage malena, poslodavci nemaju poticaja za otvaranje ureda ili tvornica ondje. Jedina opcija za ljude koji se žele preseliti jest iseljenje.

Ogromne nejednakosti

Takvi primjeri sada su postigli status gotovo nedodirljivih među ekonomskim istraživačima, s obzirom na opće prihvaćanje da su “institucije” važne za rast i razvoj.

No ekonomisti trebaju povezati svoju analizu s razumijevanjem političkog potencijala za promjenu, sociologijom organizacija i psihologijom donošenja odluka. Jednostavno poticanje regija da budu “više poput Silicijske doline” beskorisno je.

Istraživači i donositelji politika suočeni su s izazovom razumijevanja, u svakom specifičnom kontekstu, koja je točno koordiniranost potrebna za povećanje produktivnosti te kojim se djelovanjem (i čijim) to može postići.

Ogromne nejednakosti između mjesta te samim tim u životnim šansama ljudi ključno su političko pitanje gotovo posvuda, na što jasno upućuju izborna zbrka i rastuća polarizacija.

Povrh toga, pandemija uzrokovana bolešću Covid-19, izgledi za ekonomska previranja uslijed ekstremnih vremenskih prilika ili građanskih sukoba, egzistencijalni zahtjev prijelaza na gospodarstvo s nultom neto stopom emisija ugljika i rasprostranjeno digitalno narušavanje učinit će prosperitet širokog opsega još neodložnijim imperativom.

Iako su prepreke povećanoj produktivnosti gotovo univerzalne, rješenja će biti specifična za svako mjesto i odražavat će njegovo imovinsko nasljeđe, industrijsku povijest, lokaciju i lokalnu politiku.

Nema još znanosti o tome koje vrste odluka treba donijeti na različitim razinama vlasti ili kako koordinirati izbore diljem organizacijskih silosa i proračuna. (Zato ta pitanja zauzimaju središnje mjesto u programu nedavno uspostavljenog Instituta za produktivnost u Velikoj Britaniji.)

Nitko ne bi bio iznenađen da čimbenici koji doprinose niskoj ili stagnirajućoj produktivnosti uključuju pomanjkanje ulaganja u fizičku i nematerijalnu imovinu, nedostatak kvalificirane radne snage, neodgovarajuću infrastrukturu, loše upravljanje i slabo makroekonomsko okruženje.

Još više iznenađuje pomanjkanje pažnje posvećene do sada pronalaženju recepta koji rješava sve te probleme zajedno. Ekonomisti i donositelji politika moraju to neodložno početi ispravljati.

© Project Syndicate 2020.