Nakon što se desetljećima smatrala sporednom temom u ekonomskim raspravama, industrijska politika doživjela je preporod posljednjih godina, a SAD, Europska unija i Kina pojačale su napore u smjeru promicanja strateških sektora. Čak ju je i Međunarodni monetarni fond, nekoć glasni kritičar industrijske politike, nedavno podržao.

Razlozi za ovaj pomak su očiti. Pandemija bolesti Covid-19 i geopolitički šokovi, osobito ruska invazija na Ukrajinu, poremetili su globalne lance opskrbe, uzrokujući nestašice i potičući inflaciju. U međuvremenu, transformativna otkrića u umjetnoj inteligenciji i čistim tehnologijama pokrenula su utrku između velikih sila poput SAD-a i Kine za dominaciju u tim brzo rastućim područjima.

Izbjeći stare pogreške
Veće je pitanje što će biti potrebno da današnja industrijska politika uspije. Uostalom, pomak krajem dvadesetog stoljeća prema tržišno vođenoj ekonomskoj politici uglavnom je bio reakcija na neuspjehe državnih intervencija 1970-ih. Tada su napori za promicanje nacionalnih “prvaka” često navodili vlade da podupiru nekonkurentne industrije ili podržavaju tehnologije koje su se pokazale zastarjelima. Zašto bi ovaj put trebalo biti drukčije, s obzirom na to da su političari i dalje vrlo podložni korporativnom lobiranju i utjecaju na kampanje?

Kako bi izbjegli ponavljanje pogrešaka iz prošlosti, tvorci politika moraju se oduprijeti porivu biranja pobjednika, bilo da se radi o određenim tvrtkama ili favoriziranim tehnologijama. Nažalost, političari su često zaslijepljeni bogatim i moćnim rukovoditeljima, posebno u dobu obilježenom zapanjujućim bogatstvom i slabo shvaćenim inovacijama poput umjetne inteligencije.

Da ovaj problem bude još veći, vjerojatno je da mnogi političari danas imaju manje izravnog iskustva u poslovanju od svojih prethodnika. Stoga možda nisu dovoljno skeptični prema obećanjima tvrtki i rukovoditelja koji traže državnu potporu.

Taj sveprisutni rizik naglašava važnost neovisne i snažne provedbe protumonopolskih pravila. Iako su neovisna tijela nadležna za tržišno natjecanje odavno prepoznata kao zaštita od korporativnog lobiranja, porast tržišne koncentracije u zemljama OECD-a u posljednjih nekoliko desetljeća ukazuje na to da se pravila tržišnog natjecanja ozbiljno nedovoljno provode.

Ali vremena su se promijenila. Prepoznajući rizike koje predstavlja povećanje tržišne moći, administracija američkog predsjednika Joea Bidena usvojila je agresivniju antimonopolsku politiku, dok su Europska unija i Ujedinjeno Kraljevstvo uveli nove zakonodavne okvire usmjerene na reguliranje digitalnih tržišta. S obzirom na to da će umjetna inteligencija i zelene tehnologije preobraziti globalno gospodarstvo, održavanje tog zamaha ključno je kako bi se osiguralo da novi sudionici i tvrtke u nastajanju imaju prostor za inovacije i rast.

RAZVOJ

‘Prodaja, operativa i financije konačno u istom ritmu’: Razgovor s Brigitom Kovačević (Intera) i Vericom Jurković (Datalab Hrvatska)

Konditorska industrija

Stevan Vujošević otkriva zašto je čokolada i dalje luksuz

Poput konkurentnih i otvorenih tržišta, industrijske politike mogu igrati ključnu ulogu u poticanju produktivnosti i gospodarskog rasta, istovremeno pomažući vladama da se odupru neprimjerenom korporativnom utjecaju. Ali njihov uspjeh ovisi o nijansiranom razumijevanju izazova i prilika s kojima se suočavaju određene industrije.

Gdje su inženjeri?
Nažalost, institucionalna stručnost koja je karakterizirala državne agencije tijekom poslijeratnog doba stalno se smanjuje od 1980-ih. Primjerice, u Velikoj Britaniji viši dužnosnici u razdoblju koje je prethodilo sadašnjem Ministarstvu poslovanja i trgovine nekoć su imali duboko znanje o ključnim sektorima poput automobilske industrije.

Bili su upoznati s tvrtkama u cijelom lancu opskrbe, održavali su izravne odnose s najvišim rukovoditeljima i bili dobro upućeni u najnovije prakse upravljanja i tehničke inovacije. Mnogi su bili inženjeri po obrazovanju, što im je dalo neprocjenjiv uvid u industrije koje su nadgledali.

Do 1990-ih ta je stručnost uglavnom nestala jer su industrijske politike napuštene. Mnogi iskusni dužnosnici, kada su njihove uloge izgubile važnost, napustili su javnu službu. Danas viši državni službenici nadziru širok raspon industrija, pa su stoga slabo upućeni u određene sektore, ako to uopće jesu.

Da bi industrijske politike bile učinkovite, tvorci politika moraju nadići nejasnu retoriku o nacionalnoj snazi koja je tipična u trenutnim političkim raspravama. Umjesto toga, trebali bi se usredotočiti na specifične proizvode, usluge i tehnologije za koje njihove zemlje imaju dokazanu komparativnu prednost. Ova vrsta stručnog znanja o različitim industrijama ključna je za svaku uspješnu industrijsku politiku.

Bez ovih vještina, današnje industrijske politike možda neće uspjeti uspostaviti ravnotežu između podrške strateški važnim industrijama i održavanja tržišnog natjecanja. Drugim riječima, mogu potpasti pod pretjerani utjecaj korporativnih interesa, a nedostaje im specijalizirano znanje i tehničko razumijevanje potrebno za učinkovito vođenje domaćih industrija.

Naravno, stjecanje potrebnog znanja i iskustva za izradu učinkovitih industrijskih politika moglo bi biti dugoročan pothvat koji iziskuje znatnu predanost. No, kako svijet nadilazi zastarjelu ideju da tržišta i vlade djeluju izolirano, tvorci politika moraju razviti znanje i vještine potrebne za suradnju s domaćim industrijama. Iako izgradnja kapaciteta nikada nije jednostavan proces, ključna je za osiguravanje uspjeha novih industrijskih politika.

© Project Syndicate 2024.