Okretanje gospodarstvu s niskim otiskom energenata na atmosferu donosi brojne izazove za dionike tržišta, konsenzus je koji se mogao čuti na konferenciji Poslovnog dnevnika Energetski put u održivu budućnost, koja je okupila dionike energetskoga tržišta i koja se, u gotovo svemu, uklopila u globalne trendove, sa obaveznim aktivističkim folklorom.

Globalan je i trend društvenoga dogovora prelaska na zeleno gospodarstvo i anuliranja izazova pred kojima se nove tehnologije nalaze. Različite zemlje različito su pristupile usmjeravanju prilagodbe na novu klimatsku realnost, a u Europskoj smo se uniji odlučili na regulatorni i financijski pritisak glede usmjeravanja industrije u tom smjeru.

Stoga će uspjeh tih napora ovisiti, u glavnini, o društvenom dogovoru i svijesti o cijeni koju su porezni obveznici i korisnici energenata spremni platiti ne bismo li postigli političke i klimatske ciljeve niskougljičnog gospodarstva u sljedećim desetljećima.

Kako bismo nadišli izazove razvoja zelenih tehnologija u njihovoj samodostatnosti na energetskom tržištu, a oni se ogledaju u skladištenju energije, njenom transportu, ali i razvoju infrastrukture za prihvat obnovljive energije, konsenzus je stručne javnosti, potrebni su nam tranzicijski dokumenti – nuklearna energija i zemni plin.

Agresivni regulatorni smjer pritiska na industriju ne bi li promijenila smjer prema obnovljivoj energiji, u Europi, siromašnoj resursima, koja uvozi više od 60 posto svojih potreba za energentima, ima svoje žrtve, poglavito nakon intenziviranja kriznih žarišta koja su bila ključna za tijek uvoza energenata, poput Ukrajine, ali i odluka pojedinih zemalja o agresivnom zatvaranju nuklearnih reaktora. Takva je situacija imala posljedice na životni i ekonomski standard građana u brojnim zemljama.

Problem administracije

Osim regulatornih i financijskih pritisaka na industriju ne bi li se prilagodila europskim politikama i stremljenjima ka zelenom gospodarstvu za tako nešto, čulo se na konferenciji, potrebne su investicije, za koje u hrvatskoj administraciji i regulatornim tijelima imaju manje ažurnosti nego li u politikama penalizacija. Izdavanje dozvola za nove elektrane u Hrvatskoj se čeka nekoliko puta duže nego li je to slučaj u zemljama članicama Unije u okruženju.

Zbog toga su se mnogi dionici industrije, lokalne i javne uprave založili za proglašavanje projekata investiranja u obnovljive izvore strateškim projektima, posebice u sektoru geotermalne energije, gdje je Agencija za ugljikovodike proteklih godina napravila velike iskorake u istraživanjima i eksploataciji takve vrste energije. Hrvatska je pozicija u tom dijelu vrlo dobra, jer dio naše zemlje leži na velikom i kvalitetnom potencijalu geotermalne energije.

Iako smo u samo europskom vrhu po procedurama u eksploataciji geotermalne energije predstavnici lokalne zajednice naglasili su kako se radi o vrlo velikim ulaganjima i visokom riziku koji smanjuju sredstva europskih fondova i bespovratna sredstva osigurana kroz nacionalne planove oporavka, pa nam je tako do 2026. godine za zelene projekte na raspolaganju više od 10 milijardi eura.

Ovakva promišljanje dionika tržišta i industrije o novim energetskim trendovima i prilagodbi klimatskim ciljevima nije moglo proći bez još jednoga globalnog fenomena. Glasa onih koji nisu suglasni s brzinom i načinom promjena.

Tako i ovoga puta nismo bili lišeni, u zadnjih nekoliko godina, obaveznog aktivističkog folklora. Aktivisti Zelene akcije su, prema agencijskim vijestima, iskazali svoje nezadovoljstvo prosvjedom. Međutim, ovdje se nije radilo o legitimnom iskazivanju nezadovoljstva ili vlastitog mišljenja prosvjedom. Niti o pokušaju dijaloga, čemu, po definiciji, služe konferencije na kojima se okuplja stručna javnost ili pak dionici nekog tržišta.

Ovdje se, dakle, nije radilo o ukazivanju na drugačije mišljenje, nego o destrukciji koja nije usmjerena na traženje rješenja ili pak pokušaj ubrzanja rješavanja izazova pred kojima se nalazima, nego na nanošenje direktne financijske štete sudionicima konferencije i njenim organizatorima.

Potreban je dijalog

Kako je stvar motivirana isključivo destrukcijom dokazuje i činjenica kako je bjelodano to što akteri spomenutog “prosvjeda”, program i najavu konferencije nisu pročitali, jer da jesu znali bi kako su svojom bukom koju su proizvodili omeli raspravu, i jednoglasno stremljenje, prema rješenjima koja nominalno zagovaraju.

Hipokrizija organizatora i financijera ovoga čina, koji ima brojne elemente terorizma, tu ne staje. Naime, zalagati se za prestanak proizvodnje fosilne energije, a stvarati buku iz zviždaljki načinjenih produktima upravo te proizvodnje, logično je gotovo kao postojanje kanibala vegetarijanca.

Na primjeru zagrebačke vladajuće administracije, doduše, možemo zaključiti kako stvaranje nereda i buke, u političkom smislu, doduše može polučiti sakupljanjem političkog kapitala kod dijela birača, za tako važne stvari kao što je energetska tranzicija i klimatske politike, puno je važniji dijalog. Tim više što se su se na konferenciji Poslovnog dnevnika okupili prvaci energetske industrije, za koje bi korisnije bilo čuti konstruktivne prijedloge, nego li buku koja ne donosi ništa osim štete.

Čak i njihovim ciljevima, jer produžetak rada konferencije od nekoliko sati u njihovoj režiji, mjeri se konkretnim viškom utroška energije. Poglavito fosilne.