Budući da je nadolazeća administracija novoizabranog američkog predsjednika Joea Bidena obećala svjež, racionalan pristup klimatskim promjenama, sada je idealan trenutak za zagovaranje osnivanja Svjetske banke za ugljik koja bi prenosila i koordinirala potporu i tehničku pomoć gospodarstvima u razvoju u dekarbonizaciji.

Predloženi Zeleni novi plan u Sjedinjenim Američkim Državama i Europski zeleni plan Europske komisije imaju hvalevrijedne ekološke ciljeve, ali previše su okrenuti prema unutra.

Prema Međunarodnoj energetskoj agenciji (IEA), gotovo sav neto rast emisija ugljikovog dioksida u sljedeća dva desetljeća doći će s tržišta u nastajanju.

Iako se Kina nedavno obvezala da će postići nultu neto stopu emisija do 2060., otrežnjujuće je razmotriti da na nju otpada pola svjetske proizvodnje ugljena i pola njegove potrošnje.

I Indija je u velikoj mjeri ovisna o svojim bogatim rezervama ugljena, a vjerojatno će to i ostati unatoč snažnom napretku na području solarne energije. Uz sve fanfare koje prate Pariški sporazum o klimatskim promjenama iz 2015., udio čiste energije u globalnim energetskim ulaganjima još uvijek iznosi samo oko 34%, skoro je jednak razini zabilježenoj prije pet godina.

Udio vjetroenergije i solarne energije u globalnoj energiji iznosi samo 8%. Prema procjeni Međunarodne energetske agencije (IEA), dopuštanje rada postojećim elektranama u svom sadašnjem obliku do kraja očekivanog vijeka trajanja, samo po sebi izazvalo bi porast globalne temperature za 1,7 stupanj Celzija u odnosu na predindustrijsku razinu.

Trenutačno se najviše raspravlja o pristupu poticanju gospodarstava u razvoju na smanjenje svojih emisija CO2 putem graničnog poreza na ugljik uvezen iz zemalja bez primjerenih sustava određivanja cijena emisija ugljika.

Europska unija trenutačno razmatra takvu mjeru, a Vijeće čelnika na području klimatskih promjena (čiji članovi uključuju nadolazeću američku tajnicu državne riznice Janet Yellen) također to zagovara.

Azija ovisna o ugljenu

Ekonomisti gotovo univerzalno favoriziraju poreze na ugljik da bi proizvođači i potrošači uzimali u obzir kako njihovo djelovanje utječe na globalnu zajednicu. Granično porezno izravnanje ima za cilj potaknuti gospodarstva u razvoju na uvođenje vlastitih poreza na ugljik. Ta je politika konceptualno ispravna, ali previše je statična i teška za provedbu.

Prije svega, gospodarstva u razvoju nemaju ni resursa ni tehnologije za preobrazbu preko noći. Dio razloga zbog kojeg su napredna gospodarstva uspjela ublažiti svoje emisije CO2 jest taj što je globalna proizvodnja migrirala na tržišta u nastajanju koja su uložila velika sredstva u energiju.

Prosječan životni vijek postrojenja za proizvodnju ugljena u Aziji je 12 godina, u usporedbi s 43 godine u naprednim gospodarstvima.

S obzirom na to da je životni vijek postrojenja za proizvodnju ugljena oko 50 godina, a ugljen je jedno od rijetkih prirodnih bogatstava koje Kina i Indija posjeduju u izobilju, stavljanjem izvan pogona postrojenja za proizvodnju ugljena azijske zemlje u razvoju snosile bi ogromne troškove.

A tu je i Afrika, gdje je broj ljudi bez pristupa električnoj energiji za vrijeme pandemije bolesti Covid-19 dosegao gotovo 600 milijuna.

Jaz između sposobnosti zemalja u razvoju za nošenje s klimatskim promjenama i ambicioznih planova o kojima se raspravlja u naprednim gospodarstvima samo je još jedan primjer ogromne razlike u bogatstvu i resursima između globalnog sjevera i globalnog juga.

Na primjer, kao odgovor na krizu izazvanu bolešću Covid-19, razvijena gospodarstva rasporedila su fiskalnu potporu i potporu za kredite u 2020. koja je u prosjeku iznosila preko 16% BDP-a, u usporedbi sa 6% na tržištima u nastajanju i 2% u gospodarstvima u razvoju, prema Međunarodnom monetarnom fondu (MMF).

Taj veliki jaz ne uključuje potencijal da se dugovi nagomilani uslijed pandemije pretvore u dužničku krizu u punom zamahu u zemljama u razvoju u sljedećih nekoliko godina, što će dodatno otežati dekarbonizaciju.

Dominacija državnih tvrtki

Određivanje cijena emisija ugljika na globalnoj razini ključan je dio svakog dugoročnog rješenja klimatske krize, ali napredna gospodarstva moraju zemljama u razvoju pružiti mrkvu, a ne samo štap. To bi trebalo biti u obliku uvelike koncesionalnog financiranja, u kombinaciji s tehničkom stručnošću i razmjenom najboljih praksi – sve pod vodstvom Svjetske banke za ugljik.

MMF, Svjetska banka i banke za regionalni razvoj trebaju odigrati važnu ulogu, ali njihovi mandati previše su difuzni da bi se mogle učinkovito samostalno uhvatiti u koštac s izazovima klimatskih promjena.

U međuvremenu, oni koji misle da međusobna pomoć među vladama ne bi trebala igrati nikakvu ulogu u rješenjima klimatskih pitanja moraju imati na umu da državne tvrtke, koje baš ne reagiraju značajno na ekonomske poticaje, u sve većoj mjeri dominiraju globalnom industrijom ugljena.

Je li previše optimistično misliti da će napredna gospodarstva usredotočena na sebe ikad biti spremna izdvojiti velike količine pomoći – barem 100-200 milijardi dolara godišnje – kako bi pomogle zemljama u razvoju u ispunjavanju klimatskih ciljeva?

Dosadašnji odgovor na krizu uzrokovanu bolešću Covid-19 pruža malo ohrabrenja. Inicijativa za obustavu servisiranja duga G20 donijela je nekoliko milijardi dolara sredstava za pomoć 40 vrlo siromašnih zemalja, ali to blijedi u usporedbi s bilijunima koje su bogate zemlje potrošile na vlastite građane.

Poboljšani režim poreza na ugljik ili određivanja cijena mogao bi biti jednim izvorom dugoročnog održivog financiranja, ali problem je previše hitan za čekanje da sve dođe na svoje mjesto.

© Project Syndicate 2021.