Sredinom rujna prošle godine na jednom u nizu skupova u organizaciji Hrvatske gospodarske komore, prepričano, iznesena je sljedeća teza: “Sasvim je izvjesno da Hrvatska, prvenstveno zbog inertnosti velikih gradova, neće prikupljati 50 posto odvojenog otpada do 2020., kako propisuje EU.

Zanimljivo je da će penale u jednakoj mjeri plaćati i gradovi koji su već dosegli zadane ciljeve, kao i oni koji uopće ne razdvajaju otpad. Trenutno prikupljamo tek oko 10 posto odvojenog otpada”.

Sukus priče vrti se oko velikih penala koje će Hrvatska plaćati Uniji zbog toga što nismo ostvarili ciljeve na koje smo se obvezali i jer nismo kako treba i na vrijeme uredili sektor otpada tako da on bude dio kružnog gospodarstva, a ne priča o smeću na ulicama velikih gradova.

Izgubljeni u propisima EU
Međutim, u cijeloj priči koja se u medijskom prostoru vrti već nekoliko godina, naglasak je na gradovima. S vremena na vrijeme izvlače se gradovi “primjeri”, poput Krka, ili gradovi “slučajevi”, što su Rijeka, Split i Zagreb. Ono što je zanimljivo u cijeloj priči jest to da se sve rjeđe izvlače dvije stvari – odgovornost i obveze Ministarstva zaštite okoliše i energetike te opća neuređenost sustava koji je ipak prepušten jedinicama lokalne uprave bez nekakvog dinamičnog i zahtjevnog upliva centralne države.

Iz tih razloga, koji možda građanima koji će na kraju platiti cijenu nisu toliko bitni, ostaje dojam kako se država na lijep i dosta komotan način izvukla iz priče, a politički pa onda i gospodarski gledano cijenu će platiti jedinice lokalne uprave i njezini čelnici. Naravno, u konačnici cijenu će platiti građani, ali onda možda ipak svoju ogorčenost neće usmjeriti na u potpunosti točnu adresu.

Naime, kada se pogledaju podaci o oporabi i prikupljanju otpada u najvećem gradu u Hrvatskoj onda postaje vidljivo da napretka ima, ali da će velikih kazni biti i iz razloga nelogične metodologije kojom Hrvatska agencija za okoliš i prirodu izračunava stopu reciklaže.

U Zagrebu se stopa reciklaže uvelike mijenja jednom jedinom promjenom koja nije učinjena u metodologiji, a to je pribrajanjem reciklaže glomaznom otpada u računicu stope reciklaže. Prema dostupnim podacima i prema metodologiji Hrvatske agencije za okoliš i prirodu, stopa reciklaže u Zagrebu za 2019. godinu iznosi 17,1 posto što je porast u odnosu na prijašnje godine od gotovo 70 posto, ali kada bi se u izračun stope pribrojao glomazni otpad ista stopa iznosila bi oko 38 posto.

A ostaje činjenica kako i glomazni otpad kojega je samo u 2019. godini prikupljeno preko 20.000 tona također biva oporabljen. Iz ovog primjera jasno je da će penali biti viši samo iz jednog razloga jer se Hrvatska kao takva ne snalazi u šumi propisa Unije i sama sebi (pukom metodologijom koja je odavno mogla biti promijenjena) postaje najgori neprijatelj.

Ako pogledamo koju godinu unatrag onda ova priča podsjeća na uvođenje famoznih razdjelnika koji su stajali građane velikog novca, ne samo jednokratno nego u svim godinama koje su prošle kroz cijenu grijanja, a uvedeni su samo jer netko nije napravio analizu isplativosti i javio Europskoj komisiji kako bi Hrvatska trebala odgodu.

Prebacivanje loptice
Naravno da priča s otpadom nije ista, ali je u nekim momentima slična. Prebacivanje loptice i prozivanje uz premalo rada postaje politička igra, a ne igra brojki i činjenica.

Zato u priči o penalima koji nam slijede kada je recikliranje u pitanju treba jasno reći kako najveću odgovornost imaju jedinice lokalne uprave, ali isto da se ne može jedno ministarstvo amnestirati tako da se gotovo pa i ne oglašava, osim u trenucima kada treba govoriti o gradovima “dobrim” primjerima i “gradovima slučajevima”, jer i tada se govori o neusporedivim sustavima.

Krk i Prelog zasigurno nisu usporedivi s milijunskim gradovima, ali barem u metodologiji izračuna mogli bi biti na strani građana, a ne Unije.