Sada kada je rješavanje problema klimatskih promjena postalo glavni prioritet u svijetu, donositelji ekonomske politike i korporativni stratezi podjednako prihvaćaju ciljeve održivosti, ponajviše emisije stakleničkih plinova “neto nula”. Ali što će biti potrebno da se to postigne? U novom izvješću Globalnog instituta McKinsey moji koautori i ja namjeravamo odgovoriti na ovo pitanje.

Koristeći scenarij za nultu neto stopu do 2050. Mreže za ozelenjivanje financijskog sustava, simulirali smo relativno uredan prijelaz koji bi ograničio porast globalnih temperatura na 1,5 ° Celzijevih stupnjeva u odnosu na predindustrijske razine.

Iako to nije predviđanje ili projekcija, naša analiza temeljena na scenariju pruža razumijevanje prirode i veličine promjena koje bi podrazumijevala tranzicija na nultu neto stopu i razmjera reakcija potrebnih da se u tome uspije.

Smatramo da bi postizanje tog cilja uključivalo duboke gospodarske i društvene promjene, što bi utjecalo na zemlje, poduzeća i zajednice. U konačnici, utvrdili smo da bi uspješna tranzicija imala šest ključnih značajki.

Prvo, tranzicija bi bila univerzalna. Doći do neto nule tako znači da se transformacija mora dogoditi svugdje. S obzirom na međuovisnost energetskih sustava i sustava uporabe zemljišta, koordinacija će biti ključna.

Drugo, uspješna tranzicija na nultu neto stopu mogla bi dovesti do znatnih gospodarskih promjena. Procjenjujemo da bi dolazak do neto nule zahtijevao 275 bilijuna dolara kapitalne potrošnje na fizičku imovinu do 2050. godine – u prosjeku 9,2 bilijuna dolara godišnje. To je 3,5 bilijuna dolara godišnje više nego što se trenutno ulaže danas.

Očekivana povećanja potrošnje kako prihodi i stanovništvo rastu, a tranzicijske politike koje su već zakonski propisane, smanjuju jaz, ali potreban rast godišnje potrošnje i dalje bi iznosio oko bilijun dolara.

Slijedi prekvalifikacija radnika
U međuvremenu, dio postojeće potrošnje trebalo bi preraspodijeliti s imovine s visokim na niske emisije. I tržište rada bilo bi podvrgnuto velikoj prilagodbi: prema scenariju Mreže za ozelenjivanje financijskog sustava, otvorilo bi se oko 200 milijuna radnih mjesta, a 185 milijuna izgubilo bi se do 2050. iz tranzicije nulte neto stope. Stoga bi prekvalifikacija i preraspodjela radnika bila ključna.

Treća ključna karakteristika tranzicije na nultu neto stopu jest da politike i povezana ulaganja moraju biti opterećene plaćanjem na početku ugovornog roka. Prema scenariju Mreže za ozelenjivanje financijskog sustava, potrošnja bi se povećala sa 6,8% BDP-a danas na oko 9% BDP-a u razdoblju od 2026. do 2030., a zatim bi se smanjila.

Četvrto, učinci prijelaza nulte neto stope osjetit će se neravnomjerno. Sektori s najvišim stupnjem izloženosti – jer emitiraju znatne količine stakleničkih plinova (na primjer, ugljen i plinski sektor) ili prodaju proizvode koji to čine (kao što su naftni derivati) – čine oko 20% svjetskog BDP-a. Sektori s lancima opskrbe s visokim emisijama, kao što je građevinarstvo, čine dodatnih 10% BDP-a.

Na razini zemlje, gospodarstva u razvoju morala bi posvetiti veći udio BDP-a od bogatih zemalja – gotovo 11% u Indiji, u usporedbi s 4 –5% u Europskoj uniji i Sjedinjenim Američkim Državama – za potporu gospodarskom razvoju i izgradnju imovine s niskim emisijama. Raspoređivanje tog kapitala moglo bi se pokazati izazovnim za mnoge zemlje u razvoju.

Slično tome, unutar zemalja, zajednice koje se u velikoj mjeri oslanjaju na najizloženije sektore suočile bi se s najvećim troškovima. U SAD-u se, primjerice, 44 okruga oslanja na ugljen, naftu i plin, energiju na bazi fosilnih goriva i automobilsku proizvodnju za više od 10% zaposlenosti.

I, naravno, kućanstva s nižim dohotkom borila bi se više od bogatijih kućanstava u nošenju s bilo kakvim povećanjem troškova koji se prenosi na potrošače – iako bi u nekim slučajevima, kao što je mobilnost, potrošnja kapitala unaprijed od strane potrošača mogla donijeti niže operativne troškove tijekom vremena.

Peta karakteristika tranzicije s nultom neto stopom jest da je izložena kratkoročnim rizicima, uključujući dislokaciju radnika i neupotrebljivu imovinu. Procjenjujemo da bi u energetskom sektoru imovina vrijedna 2,1 bilijuna dolara mogla biti povučena ili nedovoljno iskorištena od sada do 2050. godine.

A ako uvođenje tehnologija s niskim emisijama ne ide ukorak sa stavljanjem izvan pogona tehnologija s visokim emisijama, moglo bi doći do nestašica i povećanja cijena, što bi moglo narušiti potporu tranziciji.

Nova tržišta bit će unosnija
Istodobno, tranzicija nulte neto stope ima velike mogućnosti – šestu ključnu karakteristiku. Za poduzeća bi dekarbonizacija mogla postojeće procese i proizvode učiniti isplativijima, a nova tržišta robe s niskim emisijama postat će sve unosnija.

Poduzeća također mogu profitirati podupiranjem proizvodnje tih proizvoda s nižim emisijama, na primjer, pružanjem mineralnih ulaznih resursa (kao što je litij za baterije), fizičkog kapitala (uključujući solarne panele) ili infrastrukture (kao što su stanice za punjenje električnih vozila).

Također bi bile potrebne usluge potpore i tehničke usluge, kao što su gospodarenje šumama, inženjerstvo i projektiranje, financiranje, upravljanje rizicima te rješenja za mjerenje i praćenje emisija.

I zemlje mogu imati koristi. Kako bi ojačale svoje pozicije u gospodarstvu s nultom neto stopom, mogu iskoristiti svoj prirodni kapital (poput sunca, vjetra i zemljišta koje se može pošumiti) i ulagati u tehnološki, ljudski i fizički kapital.

I ne smijemo zaboraviti najvažniju korist od svih: sprečavanje daljnjeg gomilanja fizičkih rizika koji bi mogli izazvati katastrofalne učinke klimatskih promjena.

© Project Syndicate, 2022.