Upis takozvanih narodnih obveznica za građane je započeo jučer i trajat će zaključno s idućom srijedom. Riječ je o prvom od dva predviđena kruga upisa, pri čemu je drugi, jednodnevni, namijenjen velikim institucionalnim investitorima.

Iz uvjeta definiranih u pozivu na upis naznačeno je, uz ostalo, da će se u slučaju da ukupna potražnja pri upisu osjetno nadmaši deklarirani ciljani iznos izdanja od milijardu eura prednost pri alokaciji dati građanima.

To je logično jer se kao jedan od motiva u odluci da se i građanima omogući sudjelovanje u primarnom izdanju isticalo širenje baze investitora. Ipak, glavno uporište za taj iskorak je činjenica da bankovna oročenja (i dalje) nose gotovo nulte kamate – u prosjeku niti 0,3 posto.

prvi put u Hrvatskoj

Objavljeno koliko je Hrvata već prvog dana upisalo narodne obveznice, minimalni ulog je 500 eura

U dva kruga

Počeo upis narodnih obveznica: Ovo je sve što trebate znati

Klijente s npr. milijunskim iznosima depozita pojedine banke i u okolnostima obilja likvidnosti nastoje zadržati i nuđenjem posebnih (boljih) kamatnih uvjeta na oročenja na godinu ili dvije, ali za ovu priču to je manje važno, svakako ne presudno.

Za okretanje “retail” investitorima tajming je generalno dobar, posebice s obzirom na inflaciju, slažu se i oni koji nisu posve bez zadrške kad je riječ o konkretnim parametrima samog zaduženja.

Cijena je svakako element koji je u raspredanjima o narodnim obveznicama izazivao različite poglede i prije nego što su minimalna kamatna stopa i prinos utvrđeni na 3,25 posto, kao donju granicu na koju pristaju građani koji se odluče na upis.

(Ne)realna očekivanja

S jedne strane, čula su se trezvena propitivanja o mogućoj ili opravdanoj premiji u odnosu na dohvatljive tržišne uvjete s aspekta proračunskih troškova i interesa poreznih obveznika (većina ih nije u prilici za ulaganje).

Premda se ta pitanja nerijetko potenciraju iz parcijalnih interesa i motiva, njima se uglavnom adresira i mogući faktor političkih bodova u definiraju poticajnih prinosa za ulagače birače. Onima koji namjeravaju kupiti obveznice to, doduše, ne smeta i ne bi imali ništa protiv malo obilnijeg “čašćenja”.

Usput će reći i kako bi se tako izbjeglo moguće razočaranje u slučaju rasta tržišnih prinosa i pada cijena obveznica koje će dio građana možda morati unovčiti znatno prije dospijeća. To, kažu, ne bi poticajno djelovalo participiranje građana u budućim zaduženjima države, a što navodno jest intencija.

Koliki će prinos ispasti pri definiranju konačnih uvjeta zasad se ne zna. Minimalni je postavljen oko trenutnih tržišnih kotacija za postojeća izdanja usporedive (dvogodišnje) ročnosti, ali među tržišnim akterima uglavnom se računa da će biti nešto viši od toga.

Osim što nova izdanja obično uključuju i malu premiju u odnosu na prinose na sekundarnom tržištu, određeni “bonus” u smislu visine prinosa u ovom slučaju mnogi očekuju i na račun atributa “narodne”, to prije što se očekuje da uskoro slijedi i još jedno podizanje ključnih kamatnih stopa Europske središnje banke.

Oni koji zagovaraju malo širokogrudnije prinose reći će i da će to opet završiti u domaćoj potrošnji, a posredno i u proračunu. No, ni kategorija “antiprotivnih” komentara ponude upisa obveznica građanima nije podbacila. Oni se u ovom slučaju većinom referiraju na inflaciju ističući kako je ona danas dvoznamenkasta pa je, kažu, svaki prinos ispod nje zapravo negativan, tj. gubitak.

“Da je hrvatska država majka, a ne maćeha, onda bi ponudila tzv. indeksnu klauzulu na obveznice, koja prati stopu inflacije uvećano za primjerice 3 posto. To bi bio dobar i pošten posao”, rekao je ovih dana profesor sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Ivan Lovrinović.

Nije teško zamisliti da bi takva formula imala dosta navijača kojima to dobro zvuči, a ne zamaraju se realitetima. No, to bi značilo npr. 130 milijuna eura godišnjeg proračunskog troška kamate na milijardu eura državnog zaduženja. S obzirom na distribuciju štednje stanovništva – s razmjerno malim brojem građana na koje otpada velik udjel ukupnih depozita i većinom koja nema ni 500 ili 1000 eura koji bi im bili raspoloživi za ulaganje na dvije godine – i neki od tih navijača sutra bi  zacijelo govorili o “mazanju vrata debelim guskama”.

Bankama draža klasična izdanja

Ulaganje u narodne obveznice ipak je alternativa oročenoj štednji ili npr. obvezničkim fondovima, a ministar financija Marko Primorac oprezno ponavlja i kako prinos koji se ostvari na obveznice može samo bolje od štednje ublažiti ono što trenutna inflacija “pojede”. Uz sadašnje uvjete dugoročnih oročenja to znači najmanje tri postotna boda veću kamatu, barem za one za čije iznose štednje vrijede standardni uvjeti bankovnih oročenja, tj. nisu VIP klijenti.

Računice su jednostavne; na tisuću eura uloženih u obveznicu držanjem do dospijeća na ime kamate (kupona) će se u dvije godine dobiti najmanje 65 eura (ovisno o konačnim uvjetima moguće i desetak eura više), dok isti iznos oročenja, prema prosječnim kamatama, implicira niti šest eura kamate.

Kod većih iznosa, pa i onih za koje su banke danas spremne ponuditi npr. do dva posto kamate, jedna od varijabli u prilog obveznicama je i činjenica da se kamate na štednju oporezuju. Isto tako, za razliku od ulaganja u fondove, pri kupnji obveznica u primarnom izdanju nema troška naknada.

Iako veličina izdanja nije takva da bi skretanje tolike štednje izazvalo poremećaje na tržištu, bankama više odgovara da država obveznice plasira velikim institucionalnim investitorima. One vodeće, koje su u skorašnjem izdanju u ulozi agenata i (su)aranžera, na račun angažiranja prodajne mreže naplatit će, doduše, i  veće naknade nego kod klasičnih izdanja.

Ipak, većini njih veću težinu ima prilično komforna situacija koju su im regulatorna rasterećenja uslijed ulaska u eurozonu samo učinila ugodnijom. Depoziti su im jeftini, a viškove likvidnosti bez rizika i velikog truda trenutno plasiraju uz ECB-ovih 2,5 posto, a odskora vjerojatno i tri posto. Skretanjem pola milijarde ili milijardu eura štednje građana u obveznice skrenut će se i dio njihove zarade.