Polako ali sigurno pandemijske mjere u Europi, pa tako i Hrvatskoj, popuštaju i čini se kako iza puno zdravstvene panike tek slijedi ono najgore – ekonomska panika.

Na tom polju kao da nema lijeka jer ako za korona virus i očekujemo cjepivo kroz 18 mjeseci, za gospodarske nedaće koje dolaze cjepiva nema. Ako pogledamo ovlaš razmjere gospodarske štete na razini svijeta, posebice onog zapadnog, jasno je da se s nečim sličnim nismo suočili još od Drugog svjetskog rata, te da barem na razini EU još nemamo adekvatni recept kako riješiti i ublažiti posljedice tolike devastacije.

Ono što žalosti je nedostatak vizije i jasnog smjera na razini cijele Unije, gotovo paradoksalno povlačenje svakog na svoju stranu. Jer dok odgovor Unije na prvu djeluje jedinstveno, u pozadini svaka članica igra neku svoju igru.

Trebamo hrabre poteze

Taj ples suverenizma jako je opasan posebice za male ekonomije poput Hrvatske. Jer dok snažne zemlje sjevera kao što su Nizozemske ili Njemačke i mogu govoriti protiv korona obveznica ili vječnih obveznica koje zaziva George Soros, male države taj luksuz  sebi ne mogu priuštiti. Dovoljno je pogledati stanje u Hrvatskoj nakon mjesec i pol dana zaključane ekonomije pa da sve bude jasno.

Država oslonjena na turizam i osobnu potrošnju bez razvijene snažne industrije ili poljoprivredne proizvodnje već sada je na koljenima.

Ono što dolazi mogla bi biti porazna slika siromaštva i nezaposlenosti u zemlji koja se još nije opravila od udaraca 2008. Probajte si predočiti oko 200.000 nezaposlenih i na vrlo plastičan način mogli bi dobiti sliku Lijepe naše ove jeseni. Nedostatak liderstva ne očituje se samo negdje u susjedstvu već i kod nas.

Premijer i Vlada koji ne izlaze pred građane, poduzetnike, umirovljenike, školarce i studente s jasnom vizijom Hrvatske kroz šest mjeseci, godinu dana, pa onda i 10 godina ustvari su premijer i Vlada koji se pripremaju za izbore i na dosta nemušt način kupuju socijalni mir u državi koja ga ne treba, već treba hrabre poteze koji nas neće stajati budućnosti.

Da, i novca ustvari ima. Ne u Hrvatskoj, ali ako se pogleda stanje u Europskoj uniji te šire u svijetu, može se reći da države bacaju novac ne iz helikoptera već iz bombardera. Istovremeno, u Hrvatskoj nitko nema odgovor na pitanje nastavljaju li se Vladine mjere i nakon lipnja i zašto državne kompanije u ovom trenutku ne troše nego štede.

Novac iz EU fondova je dopušten, novac iz Unije je transferiran kroz mjere od tri mjeseca i što onda? Taj odgovor ili nam ne žele dati ili ga nema. Vjera u turističku sezonu naivno zvuči čak i onima koji nikad o turizmu nisu razmišljali. Vjera u rast osobne potrošnje jednako je naivna kao i ideja Cro kartica – nada u nešto čije je vrijeme prošlo.

Redovi za pučke kuhinje

Ono što u ovom trenutku Hrvatska treba, a onda i ostatak Unije, jasna je i čvrsta vizija. Trebamo nekog tko će obećati “krv, znoj i suze” i tko će u to vjerovati, a ne populističke poteze za osiguranje vladajućeg stolca još četiri godine. Ako takvo rješenje Uniji ne ponude demokratski i slobodarski orijentirani političari vrlo brzo bi ih mogle zamijeniti mračne snage koje bi trebali vrlo dobro poznavati iz povijesnih udžbenika.

Ako treba zaduženje – da, ako trebaju korona ili vječne obveznice – onda da, ako uostalom treba helikopterski novac – onda da. Jer sve to je bolje od onih političkih snaga koje će nedjelovanje demokratskih vlasti dovesti u poziciju da ih smijene.

Isti poučak vrijedi i za Hrvatsku – u ovom trenutku trebamo odlučne poteze s puno više rizika nego što smo do sada vidjeli. Gospodarstvo treba jasne, snažne mjere pomoći jer će ono sve to vratiti kada ponovno ojača. U suprotnom, dogodit će nam se scenariji puno gori od 2008. godine – mogli bi gledati velike redove za iseljavanje ili za pučke kuhinje.

Bez obzira na politiku i nadolazeće izbore sada nije trenutak za politikantstvo, posebno kada je gospodarstvo u pitanju. Nažalost, ranija vremena uče nas da politikantstvo jedino ostaje. U ovom slučaju da ipak malo amnestiramo Hrvatsku – nije to samo naš problem.

Čini se kako cijela Unija u koju imamo toliko vjere, ili smo barem imali, još jednom, samo 12 godina nakon prošle krize, nema pravi odgovor na probleme svojih građana. Jer nije sada u pitanju samo neka određena grana gospodarstva ili neka industrija – ovog puta je u pitanju i opstojnost samog, plemenito zamišljenog projekta zvanog Europska unija.