Umjesto da donose teške odluke potrebne za preokretanje silaznog trenda u industriji Europske unije, čelnici se često zadovoljavaju statusom quo. Neki populistički čelnici čak se protive planovima za modernizaciju europske industrijske baze, pritom učinkovito obmanjujući javnost.

Europski proizvodni sektor posljednjih se godina suočava s nizom dosad nezabilježenih izazova. Pandemija bolesti COVID-19 i rat u Ukrajini razotkrili su oslanjanje Europe na druge za ključnu robu i zadali ozbiljne udarce proizvodnji ometanjem lanaca opskrbe i pokretanjem energetskih kriza i kriza troškova života.

Korporacije prihvaćaju kratkoročnosti, što se odražava u njihovoj sklonosti dividendama i otkupu dionica umjesto reinvestiranja dobiti. Sve je to dodatno ugrozilo dinamičnost i otpornost proizvodnog sektora EU-a. Uza sve te izazove, klimatske promjene generiraju brzo rastuće financijske troškove i ljudske žrtve.

Utjecaj na europsku industriju već je očit. Trgovinski deficit EU-a dosegnuo je 2022. vrtoglavih 432 milijarde eura (465 milijardi dolara), potaknut većom potrošnjom na uvoz energije i gubitkom proizvodnje povezanima s energetskom krizom. U veljači 2024. industrijska proizvodnja zabilježila je pad za 6,4% u europodručju i za 5,4% u EU-u na godišnjoj razini.

Samo Danska, Irska i Švedska
Ne preokrene li EU silazni trend u industriji, Europljani bi mogli ostati bez industrija koje su desetljećima osiguravale kvalitetna radna mjesta nebrojenim radnicima, koji su stekli ne samo ekonomsku sigurnost, već i osjećaj svrhe, zajednice i identiteta. I uopće nije jasno kako bi ta praznina bila popunjena.

Druge velike svjetske ekonomske sile već su posvećene industrijskoj modernizaciji. Dva desetljeća agresivne industrijske strategije dala su Kini dominantan položaj u većini lanaca opskrbe čistom tehnologijom. Nedavno su Sjedinjene Američke Države odgovorile vlastitom industrijskom politikom, Zakonom o čipovima i znanosti i Zakonom o smanjenju inflacije (IRA).

Ako europske industrije žele ostati konkurentne u tom okruženju i ako Europa želi ostvariti svoj cilj “strateške autonomije”, EU će morati slijediti taj primjer. Dobra je vijest da već imamo plan za održivu industrijsku modernizaciju: Europski zeleni plan, opsežan skup politika usmjerenih na preobrazbu EU-a u moderno, resursno učinkovito i konkurentno gospodarstvo. Nažalost, to uopće nije lako rješenje, a daleko smo od njegove provedbe.

Kako bi se to postiglo, tvorci europskih politika morat će brzo ostvariti dosad nezabilježene razine ulaganja i osigurati uključivanje industrija i radnika u svim državama članicama.

Investicijski zahtjevi zelenog plana su znatni. Budući da se predviđa da će potrošnja električne energije do 2030. porasti za oko 60%, Europska komisija procjenjuje da će u ovom desetljeću biti potrebno 584 milijarde eura samo za modernizaciju naše mreže. To iziskuje sveobuhvatnu strategiju ulaganja na razini EU-a kojom se održava postojeća teška industrija i potiču inovacije u području čiste tehnologije.

EU se gotovo 20 godina zalaže za nagrade u trgovanju emisijama umjesto kazni, to jest za pozitivne poticaje za dekarbonizaciju. Europski sustav trgovanja emisijama, kojim se učinkovito utvrđuje cijena ugljika primoravanjem poduzeća da steknu dovoljno dozvola ili “emisijskih jedinica” za pokrivanje svojih emisija ugljičnog dioksida, pomogao je u ograničavanju emisija iz proizvodnje električne energije. No, to je također povećalo pritisak na konkurentnost europske industrije – pritisak koji Zakon o smanjenju inflacije sada povećava.

Europa je pokušala ublažiti taj pritisak putem poreza na ugljik na granici i regulacije stranih subvencija. Ali to su djelomične mjere. Čelnici i čelnice EU-a moraju ići mnogo dalje, osmišljavajući širu industrijsku strategiju kojom se rješavaju nedostaci ulaganja i ublažavaju rizici povezani s proizvodnjom skuplje robe s nultom neto stopom emisija na žestoko konkurentnom globalnom tržištu.

Nažalost, nova fiskalna pravila EU-a, koja su Europski parlament i Vijeće dogovorili u veljači, ugrozit će sposobnost Unije da ulaže u zelenu tehnologiju i modernizaciju industrije te produbiti razlike među državama članicama. Prema istraživanju Europske konfederacije sindikata, samo tri zemlje (Danska, Irska i Švedska) mogu zadovoljiti svoje potrebe za socijalnim i zelenim ulaganjima u skladu s novim fiskalnim pravilima EU-a.

Kako bi se premostio jaz u ostatku EU-a, bit će potrebno dodatnih 300 do 420 milijardi eura godišnje. Ako se to financiranje ne ostvari, unutarnje tržište EU-a riskira rascjepkanost, što bi ubrzalo deindustrijalizaciju.

Prioritet za novi saziv EP-a
Nadalje, potpora radnim zajednicama, koja se pruža snažnim socijalnim uvjetima u pogledu svih inicijativa javnog financiranja, javne nabave i vodećih tržišta, potrebna je za poticanje gospodarskog rasta, otvaranje radnih mjesta i zaštitu okoliša, što je sve ključno za stjecanje povjerenja javnosti. Iznimna vremena nalažu inovativna rješenja, a ne više iste neuspjele politike. Pristupi poput štednje, fleksibilizacije tržišta rada i privatizacije samo će pogoršati probleme s kojima se suočavamo.

Slično tome, kratkoročni populizam nije zamjena za holističku industrijsku strategiju koju Europa treba uskladiti sa strategijama svojih konkurenata, što je pristup koji uzima u obzir sve dimenzije predstojećih izazova. Primjerice, jednodimenzionalni fokus na stroge kriterije zaštite okoliša riskira proizvodnju zelenih proizvoda koji nisu pristupačni, što bi zaustavilo napredak u električnim vozilima i drugim ključnim industrijama.

Odlukama koje donesemo u narednim godinama odredit će se ima li europska industrija, kao sastavni dio socijalne strukture EU-a, dugoročnu budućnost. Zbog toga novom sazivu Europskom parlamentu provedba obnovljenog Europskog zelenog plana, dopunjenog inicijativama za jačanje industrije i privlačenje široke javne potpore, mora postati glavni prioritet.

© Project Syndicate 2024.