Jedan od glavnih ciljeva koje je američki predsjednik Joe Biden postavio svojoj administraciji je osnaživanje američke radničke i srednje klase.

Mnogi vjeruju da je globalizacija (zajedno s nekoliko drugih čimbenika) pridonijela stagniranju realnih plaća, rastu nejednakosti i osjećaju da su američke radnike pretekli radnici u drugim zemljama s nižim standardima rada.

Ali u svom pokušaju da preokrene ove trendove, Bidenova administracija prihvatila je protekcionističku retoriku i politiku zbog koje će američki radnici još jednom izgubiti.

Iako svako spominjanje riječi “otvorenost” danas nailazi na sumnju, porast inflacije – američki indeks potrošačkih cijena u travnju porastao je za 8,3% – ipak je potaknuo raspravu među ekonomistima o tome može li se liberalizacija trgovine (i otvorenost općenito) iskoristiti za obuzdavanje rasta cijena.

Budući da je jedan od glavnih argumenata slobodne trgovine to što snižava cijene za potrošače, vrijedi razmisliti o vezi između otvorenih granica i inflacije.

Da budemo jasni, nijedan razumni ekonomist ne tvrdi da je nedavna inflacija rezultat trgovinskih ograničenja. Do sada se smatra da su uzroci kombinacija nestašica ponude uslijed pandemije, potražnje potaknute politikom i daljnjih poremećaja na strani ponude uzrokovanih ruskim ratom u Ukrajini.

No, kako donositelji politike imaju poteškoća s obuzdavanjem inflacije bez izazivanja recesije, moraju priznati da zahtjevi “kupujmo američko”, carine i imigracijska ograničenja mogu pogoršati već ionako lošu situaciju.

Prema nedavnom izvješću o politici Petersonovog instituta za međunarodnu ekonomiju, izvedivo smanjenje trgovinskih zapreka “moglo bi dovesti do jednokratnog smanjenja inflacije od oko 1,3 postotna boda.”

Studija je konzervativna, usredotočujući se samo na trgovinska ograničenja koja se mogu vjerojatno ukinuti u kratkom roku, a njeni autori pažljivo naglašavaju da bi rezultat bio jednokratni ishod. Predloženim smanjenjem trgovinskih prepreka ne bi se riješio problem rasta cijena; ali snizile bi se visoke današnje cijene.

Zamjena radnika strojevima
Američki potrošači pozdravili bi takvo kratkoročno olakšanje. Ako Bidenova administracija smatra potrebnim prodati naftu iz Strateške naftne rezerve unatoč obvezi rješavanja problema klimatskih promjena, zašto ne bi prepoznala i potrebu za ukidanjem carina koje je uveo Donald Trump?

Možda još važnije, otvorenost, bilo da se radi o slobodnoj trgovini ili imigraciji, također doprinosi dobrobiti potrošača na neizravne načine. Iako je te učinke često teško kvantificirati, oni su od iznimne važnosti, zbog čega se ekonomisti često okreću temeljnim načelima kada raspravljaju o njima.

Jedna od najvažnijih prednosti slobodne trgovine jest što ona izlaže domaće tvrtke (i tržišta rada) većoj konkurenciji, što ih potiče na zadržavanje niskih cijena i na stalno inoviranje kako bi ostale u prednosti.

Slično tome, imigracija ublažava nedostatak ponude radne snage, a visokokvalificirani pridošlice mogu povećati produktivnost i inovacije. Zemlje usmjerene na budućnost to razumiju i prihvaćaju imigraciju.

Jako je obmanjujuće ograničiti trgovinu i imigraciju u vrijeme kada je porast cijena u zemlji od najveće važnosti.

Sada kada su svi usredotočeni na inflaciju, vrijedi razmotriti zašto je inflacija bila tako niska u posljednja dva desetljeća, unatoč punoj zaposlenosti u Sjedinjenim Američkim Državama (prije pandemije) i unatoč ultra-ekspanzivnim monetarnim politikama. Globalizacija je vjerojatno imala puno veze s njom, kao i automatizacija.

Mogućnost outsourcinga radnih mjesta iz zemalja s nižim plaćama ili zamjene radnika strojevima ograničila je pregovaračku moć radnika. Istodobno, inozemna konkurencija ograničila je moć određivanja cijena domaćih tvrtki (iako postoje brojni dokazi da im je smanjenje troškova koje postižu globalizacijom proizvodnje i dalje omogućilo ostvarivanje velike dobiti). Današnji radnici i tvrtke suočavaju se s drukčijom stvarnošću.

Čini se da su njihovi poslovi i tvrtke sigurniji sada kada se SAD okrenuo prema unutra i prihvatio protekcionizam. “Great resignation” “velika ostavka” ili trend masovnih odlazaka radnika, i drugi događaji smanjili su ponudu radnika, povećavajući pregovaračku moć onih koji su još uvijek u radnoj snazi.

Pad realnih plaća
To bi mogao biti pozitivan razvoj događaja, osim što je visoka stopa inflacije potkopala napore da prosječnom američkom radniku bude bolje. Iako su nominalne plaće u SAD-u porasle za 5,6% u godini koja je završila u ožujku (više nego što bi nagovijestila ekstrapolacija ranijeg trenda), stopa inflacije od 8,5% tog mjeseca ukazala je na to da su realne plaće pale za 2,7%.

Ako postoji bilo kakva dobra strana današnje inflacije, ona leži u lekcijama koje je ova epizoda dala donositeljima politike i javnosti.

Budući da su koristi otvorenih granica (niže cijene) manje istaknute od troškova (izgubljenih radnih mjesta ili nižih plaća) i zato što interesi potrošača nisu organizirani, dok interesi radnika često jesu, postoji pristranost prema protekcionističkom raspoloženju. Današnja inflacija naglašava potrebu odupiranja toj pristranosti.

Trenutni pad realnih plaća podsjetnik je da naša dobrobit ne ovisi samo o nominalnim plaćama koje zarađujemo kao radnici, već i o cijenama koje plaćamo kao potrošači.

Otvorene granice mogu pomoći u održavanju niskih cijena u teškim vremenima. Ukidanje carina koje je uvela Trumpova administracija bio bi korak u pravom smjeru