Iza današnjeg globalnog poremećaja stoje dva povezana narativa o relativnim snagama i slabostima zemalja u konkurenciji za globalnu moć.

Jedan govori o dugoročnom usponu i padu nacija i civilizacija, a drugi o mnogo kratkoročnijim konjunkturama. Sa zapadnjačkog stajališta, prvi narativ smatra Kinu prijetnjom zbog njezine izvanredne snage, dok je drugi narativ predstavlja kao prijetnju zbog njezine inherentne slabosti.

Istodobno, kineski čelnici vide Ameriku kao prijetnju jer je strukturno slaba i njome dominira gerontokratska politička elita, ali i zato što je i dalje izvanredno moćna i odlučna eliminirati sve suparnike u bliskoj budućnosti.

Stoljeće poniženja
Prvi pogled na budućnost oslanja se na jednostavnu – i stoga naizgled uvjerljivu – analitičku leću geopolitike. Geopolitičari se bave skiciranjem dugoročnih scenarija uspona i padova. Njihove linije zapleta uvijek su jasne: jedna zemlja dominira svijetom stoljeće prije nego što pretrpi preokret dok postaje iscrpljena i diskreditirana.

Sjajan primjer ovog pristupa je poznata knjiga povjesničara Paula Kennedyja iz 1987., “Uspon i pad velikih sila”, koja i danas određuje način rasprave. Kako on kaže, Španjolska je bila hegemon od sredine 1500-ih do sredine 1600-ih, zatim Francuska u 18. stoljeću, Britanija u 19. stoljeću i Sjedinjene Američke Države nakon 1945. godine.

Prema ovom dugoročnom okviru, to podrazumijeva da je sada na redu Kina. Često će prijelaz iz jedne velike sile ili supersile u drugu proizvesti napetosti i ratove, jer će se stara sila koja pada pokušati oduprijeti i frustrirati uspon izazivača.

Ali to ima tendenciju stvaranja samoispunjavajućeg proročanstva: u svakoj od Kennedyjevih povijesnih studija slučaja, propast velike moći ubrzana je vojnim sukobom. U sadašnjem kontekstu, “odvajanje” u odnosima Kine i Amerike proizlazi iz gotovo simetričnih strahova sa svake strane.

Amerikanci optužuju Kinu da sustavno potkopava međunarodni poredak utemeljen na pravilima pod vodstvom SAD-a, krade tehnologiju i intelektualno vlasništvo, prevršava svaku mjeru špijunskim balonima, hakira vladine agencije i koristi se dezinformacijama kako bi narušila povjerenje u američki politički sustav.

Isto tako, kineska vlada, bojeći se što bi SAD mogao naučiti iz vlastitog nadzora i prikupljanja obavještajnih podataka, upravo je ograničila ekonomske podatke koje objavljuje i uvela nove zakone protiv špijunaže.

Značajan dio kineskog stanovništva – i vodstva te zemlje – uvjeren je da je Amerika predana blokiranju prirodnog uspona Kine. To po njihovom mišljenju vraća Kinu u status koji je imala prije svog “stoljeća poniženja”, kada su je pokorile, opljačkale i osiromašile zapadne sile i Japan. Ponekad se te dugoročne perspektive suprotstavljaju kratkoročnim razmatranjima.

Komentatori su danas također snažno usredotočeni na kineske gospodarske probleme, osobito na visoku stopu nezaposlenosti mladih i urušavanje tržišta nekretnina, što je u suprotnosti s novim procvatom američkih ulaganja i proizvodnje, kao posljedica važnih zakona poput Zakona o smanjenju inflacije.

Loši vodiči
Oni koji usvoje ovu kratkoročnu perspektivu prirodno će zaključiti da Kina slabi i da je Amerika još uvijek glavna. Ne samo da uopće ne bilježi pad, već ima koristi od nestajanja globalizacije, dok velika izvozno orijentirana gospodarstva (poput Kine i Njemačke) trpe. Takav optimizam – neki bi rekli oholost – hrani se strahovima Kine da će biti potkopana, jer izaziva snažne povijesne paralele.

Hegemoni mogu i obično opako reagiraju na percipirane izazivače: Britanija je uništila Kinu početkom 19. stoljeća prodajom opijuma, a SAD je krajem 20. stoljeća porazio svog izazivača Japan. Lako je zaboraviti da su 1980-ih i početkom 1990-ih američke brige zbog nepoštene industrijske konkurencije iz Japana bile toliko izražene da su poznati komentatori objavljivali knjige s naslovima poput “Nadolazeći rat s Japanom”.

Kada je japanski balon cijena imovine puknuo 1991. godine, mnogi Japanci sumnjali su u američku zavjeru, zbog uloge koju je američka politika odigrala u neodrživoj japanskoj akumulaciji duga 1980-ih.

Dovoljno je lako ovaj scenarij prilagoditi ažuriranjem za trenutačni kontekst. Uostalom, nije li veliki porast cijena imovine u Kini 2010-ih (uključujući špekulativnu pomamu za nekretninama) djelomično rezultat labavog američkog monetarnog režima nakon globalne financijske krize?

Tužna je istina da su oba narativa loši vodiči za političke neprilike u sadašnjosti. Kada razmišljaju o dugoročnom, donositelji politika moraju izbjegavati sirenski zov determinizma. Ne postoji povijesni zakon koji diktira koliko dugo pouzdane institucije mogu trajati. Britanska financijska nadmoć trajala je više od dva stoljeća, od kraja 17. stoljeća do nakon Prvog svjetskog rata. Ali to ne znači da će američka financijska nadmoć trajati toliko dugo.

Kratkoročne fluktuacije još su gori vodič. Uostalom, mnoge zemlje koje su imale koristi od globalizacije doživjele su šokove i neuspjehe, da bi se zatim bolje prilagodile, oporavile i vratile još snažnije. Ispuhivanje nekretninskog balona ne mora uništiti Kinu, baš kao što kolaps na tržištu nekretnina 2008. nije uništio SAD.

Kina bi mogla učiti iz iskustva drugih azijskih gospodarstava koja se brzo razvijaju, poput Južne Koreje, koja je doživjela duboke poremećaje 1970-ih (naftna kriza), početkom 1980-ih (međunarodna dužnička kriza), te ponovno krajem 1990-ih (azijska financijska kriza). U svakoj je prilici prilagodila svoj model rasta i napredovala.

Svatko želi jednostavnu priču. Ali pravi zadatak povijesne analize trebao bi biti razbijanje determinističkih narativa, a ne prepuštanje njima.

© Project Syndicate 2023.