Gotovo je – Europska unija plovi u sigurne njemačke ruke, a Hrvatska ostaje upamćena kao predsjednica Europskog vijeća suočena s najvećim krizom od osnutka Unije. I to je trenutak u kojem moramo biti pošteni i reći kako je Vlada Andreja Plenkovića odradila odličan posao, ali to se i očekivalo od nekog  tko puno bolje plovi zamršenom politikom Bruxellesa nego domaćim vodama.

Naime, ako bolje pogledamo postaje jasno da je ovo bila Vlada kriza – od Agrokora, preko Uljanika do korone. Premijer Plenković nije imao predaha, pa onda jednako možemo otvoreno reći da se dobro i snašao.

Iako će sada u predizborno vrijeme glavne teme biti koruptivni ministri, mercedesi u garaži, slom gospodarstva uzrokovan koronom, afera Borg i sl., treba zastati na trenutak i postaviti vrlo jednostavno pitanje – u zadanim okolnostima je li moglo bolje?

Prvi odgovor je svakako da jeste, ali s druge strane isto tako treba promisliti u kojem dijelu. A taj dio nije suočavanje s krizama već reformski dio. Naime, ova Vlada kao i svaka prije nje (da se odmah ne bi pomislilo kako ostale amnestiramo) nije se loše pokazala u hitnim situacijama već u onim planskim i dugoročnim.

Možda je najbolji primjer za to mirovinska reforma koja na kraju nije provedena ili činjenica kako se s ustrojem lokalnih jedinca samouprave moglo uhvatiti u koštac daleko ranije – a ne to isto sada najavljivati u izborno vrijeme.

Ipak, ostaje dojam da se nešto i uradilo, ali nedovoljno i premalo – ali lako je biti general poslije bitke.

Zapeli u prošlosti

Možda je važnije okrenuti se budućnosti i onome što nam ona nosi, a tu smo na tankom ledu jer ako pogledamo sva obećanja, najave i želje političara onda vidimo ista opća mjesta koja čujemo i gledamo svake četiri godine.

Ostaje dojam da bi svaki malo vještiji gospodarski novinar mogao za svaku od političkih opcija napisati program pun općih mjesta s naglaskom na sve što treba, a nikada se neće popraviti. I tu nisu u pitanju ni krajnja ljevica ni krajnja desnica, oni su uostalom zapeli u nekom drugom vremenu prepunom zastarjelih floskula, bez obzira jesu li one vezane uz domovinu i naciju ili uz socijalizam i nacionalizaciju.

Problem je što dvije najjače stranke u Hrvatskoj vrlo jasno vide gospodarske probleme i vrlo jasno i glasno dobivaju signale iz poduzetničkog miljea što državi treba. Ali nakon što prime te signale ponovno bježe pod skute jedne ili druge stranačke boje i okreću se zadovoljavanju sitnih i partikularnih interesa svog biračkog tijela, a ti interesi često su slični – održavanje postojećeg stanja unutar kojeg gospodarstvo pati, ali pojedinačno neki dobro žive.

Ono što ovoj državi treba nije velika koalicija niti Vlada nacionalnog jedinstva – ovoj državi trebaju zrele političke stranke kojima je jasno da oko nekih stvari nema pregovora i da one ne ovise o političkoj boji, jer nužne reforme u određenim sektorima hrvatskog društva ili gospodarstva ne mogu biti riješene u jednom izbornom ciklusu.

Podjele zakočile odluke

Dakle, trebaju nam političke stranke odmaknute od manje važnih svjetonazorskih pitanja i okrenute budućnosti naše djece – stranke koje će postaviti četiri ili pet prioriteta i na njima zadržati potrebni fokus, te jednom kada odu ostaviti iza sebe sređenu državu u kojoj će ostati samo rasprave oko svjetonazorskih pitanja.

A ako to dočekamo siguran sam da tih rasprava neće ni biti jer ako je država uređena, građanstvo obrazovano, gospodarstvo stabilno, a zdravstvo vrhunsko zar će itko više htjeti raspravljati o raznim povijesnim pozdravima ili nekakvim pločama, kada svoje vrijeme i novac može trošiti na kulturu, kupnju, ljetovanje, putovanje…

Možda u dijelu političkog tijela ta svijest i postoji, možda ona postoji čak i među strankama, a podijeljenost društva na naše i njihove, koju smo svi dopustili, sada nam priječi jednostavne odluke.

Jer kada razmislimo koliko je u uređenoj državi s normalnim poreznim, investicijskim, pravosudnim i ostalim ozračjem nekom malom poduzetniku bitna politička boja – vrlo malo. Ali u zemlji gdje gospodarstvom još uvijek u velikoj mjeri upravlja država kao najveći poslodavac pitanje političke pripadnosti postaje izrazito bitno.

Dok ne shvatimo da je politika samo servis građana, poduzetnika i fair play odnosa na svim terenima, kako bi nam svima život bio što bolji i uspješniji, do tada ćemo pričati o svjetonazorima, a ne o razvoju.