Neće nedostajati želja da se izbriše Trumpova ostavština, bilo u Sjedinjenim Američkim Državama ili na međunarodnoj razini. No pokušaj povrata u stanje koje je prethodilo Donaldu Trumpu ne bi uspio riješiti najveće izazove, od kojih su neki pridonijeli njegovoj pobjedi na izborima 2016. Kao što je istaknuo Adam Posen s Instituta Peterson, zadatak koji nam predstoji jest ponovna izgradnja, a ne popravljanje.

Prvi prioritet trebao bi biti pomak prema sustavu orijentiranom prema zajedničkim dobrima. Razumljivo je da su arhitekti poslijeratnog međunarodnog ekonomskog poretka ignorirali očuvanje globalnih javnih dobara kao što je stabilna klima ili bioraznolikost i to je još uvijek bio sekundarni prioritet u djelomičnoj obnovi sustava nakon Hladnog rata. Kreatori politika usredotočili su se na vidljive povezanosti kroz trgovinu i tokove kapitala, umjesto na nevidljive veze koje nas spajaju sa zajedničkom sudbinom, što pomaže objasniti zašto su pravila i institucije koje upravljaju potonjima još uvijek znatno slabije.

Treba pozdraviti Bidenovu namjeru da se ponovno bezuvjetno pridruži Pariškom sporazumu o klimatskim promjenama iz 2015., ali ona neće sama po sebi pretvoriti sporazum u ambiciozan provediv program. Velik broj igrača i snažno iskušenje da drugima prepuste preuzimanje odgovornosti čine očuvanje globalnih zajedničkih dobara notorno teškim. Čak i na području zdravlja, rješenja do današnjeg dana nisu dorasla izazovu. Djelovanje po pitanju klimatskih promjena od ključne je važnosti. Ako izostane globalni konsenzus koji izmiče, napori će se morati pouzdati u koaliciju čiji se članovi slažu po pitanju teških meta i mehanizama granične prilagodbe primjenjivih na trgovinu s trećim zemljama. Uspjeh će iziskivati dogovor o tome koje su trgovinske mjere prihvatljive, a koje su samo prikriveni protekcionizam. Taj postavljeni cilj visoki je standard. Budući da je već naznačila svoju namjeru uvođenja granične prilagodbe, Europska unija ovdje je na prvoj liniji. To je velika odgovornost.

Europa između dva diva

Drugi prioritet jest učiniti globalni ekonomski sustav u najvećoj mogućoj mjeri otpornim na rivalstvo. Bez obzira na to tko je pobijedio na američkim predsjedničkim izborima, veliko suparništvo između SAD-a i Kine nastavit će dominirati međunarodnim odnosima. No analogija s Hladnim ratom obmanjujuća je jer su današnji protagonisti najvažniji ekonomski partneri. Dok udio američkog uvoza u Sovjetskom savezu nikad nije premašio djelić postotnog boda, na Kinu trenutačno otpada 18%. Zagriženi američki zagovaratelji razdvajanja gospodarskog rasta i degradacije okoliša pogrešno vide kineski razvoj kao prijetnju nacionalnoj sigurnosti i žele stati na kraj toj međusobnoj povezanosti u namjeri da zaustave ekonomski uspon Kine. Međutim, kao što je raspravljao Nicholas Lardy s Instituta Peterson, općenito smanjivanje ekonomske ovisnosti o Kini bila bi “skupa politika s malo koristi”. Tada se postavlja pitanje kako prepoznati stvarnost geopolitičkih tenzija, a istovremeno obuzdavati njihov utjecaj na globalne ekonomske odnose. Relevantna usporedba nije s Hladnim ratom, već sa suparništvom Britanije i Njemačke prije 1914. u kontekstu prvog važnijeg razdoblja globalizacije. Suvremene tvrdnje da su gospodarske veze činile rat nezamislivim pokazale su se krivima. No sve dok se države suzdržavaju od vođenja pravog rata, snažan multilateralan režim može pomoći u potiskivanju njihovog iskušenja da ga vode drugim sredstvima. Europa je najveća od svih promatrača. Riskira pretrpjeti kolateralnu štetu od borbe između ta dva globalna diva, koja su je oba počela zlostavljati. No EU nije slaba. Trebala bi se zauzeti za međunarodni ekonomski poredak temeljen na pravilima i predvoditi borbu protiv njegovog naoružavanja. Kao što je Europsko vijeće za vanjske odnose nedavno tvrdilo u izvješću, blok bi se trebao opremati protiv ekonomske prisile.

Treći prioritet je jačanje zaštitnih mjera za radnike i građane. Već ionako prevladavajuće sumnje o globalizaciji porasle su kao posljedica trgovinskog sukoba između SAD-a i Kine, rastuće nejednakosti i shvaćanja da bi u situaciji akutnog stresa kao što pandemija napredna gospodarstva mogla imati poteškoća u nabavi jednostavne opreme. Građani i radnici žele ekonomski sustav koji ih bolje štiti. Vlade su to primile na znanje i žele pokazati da im je stalo. Postavlja se pitanje kako.

Vrijeme za nove politike

Primarna reakcija trebala bi biti na domaćoj razini: od obrazovanja i osposobljavnja do revitalizacije i preraspodjele, vlade mogu puno toga učiniti, ali su to zanemarile u zenitu globalizacije slobodnog tržišta. Sada je vrijeme za nove politike. Iskustvo je pokazalo da malo nacionalnih vlada može iznjedriti kompletnu reakciju bez podrške globalnog okruženja. Pojedinačne zemlje ne mogu same obuzdati globalno izbjegavanje plaćanja poreznih obveza i agresivno regulatorno natjecanje. Globalni kreatori politika trebali bi priznati da održivost ekonomske otvorenosti ovisi o pravednoj raspodjeli dobrobiti.

Svaki od tri cilja – briga za globalna javna dobra, obuzdavanje naoružavanja ekonomskih odnosa i činjenje sustava pravednijim – predstavlja izazov. Kombiniranje sva tri cilja bit će zastrašujuće. Nikad u povijesti suparnički centri moći nisu bili primorani na suradnju kako bi se uhvatili u koštac sa zajedničkim prijetnjama usporedive magnitude. Nije teško zamisliti kako bi kreatori politika mogli iskoristiti pohvalne ciljeve izbjegavanja curenja ugljika ili pružanja potpore onome što Europa sada naziva “strateškom autonomijom” kao izlike za potpuni protekcionizam. Povrh toga, kako će svijet izbjeći globalni ekonomski raspad ako se Kina istovremeno smatra prijetnjom za nacionalnu sigurnost, nesmotrenim zagađivačem i rušiteljem socijalnih prava? Takvi će izazovi dovesti vođe u tešku kušnju u godinama koje slijede.