Velike kompanije u Hrvatskoj ne ulažu u R&D. Zapanjujuć je to podatak iz posljednjeg izvješća Europske komisije o inovativnosti država članica European Innovation Scoreboarda za 2020. Potpuno je to u nesrazmjeru s onim što najveće kompanije u Hrvatskoj redovito govore same o sebi.

Pogledamo li turizam, farmaciju, telekomunikacije, građevinarstvo, poljoprivredu, prehrambenu industriju, vojnu industriju, brodogradnju, prijevoz ili bilo koju drugu krupniju granu gospodarstva, neovisno bila li javna ili privatna, naići ćemo na brojne najave sočnih investicija.

Milijuni pršte na sve strane, često puta i stotine milijuna, a neki svake godine redovito izvješćuju da su investirali preko milijarde kuna.

European Innovation Scoreboard, ljestvica inovativnosti država članica EU, nije novi alat za razumijevanje kretanja u gospodarstvu i društvu u Uniji. Europska komisija navodi da je u ovom obliku vodi od 2012. godine.

No podataka o performansama država članica ima i prije tog datuma. Hrvatska na toj ljestvici nikad nije stajala sjajno. Posljednjih nekoliko godina treći smo sa začelja. S vrijednošću EIS indeksa od 64 iza nas su samo Bugarska (49) i Rumunjska (34).

One su u posebnoj, magarećoj grupi, takozvanih slabih inovatora. Ima dosta pokazatelja koji Hrvatsku pozicioniraju tako nisko, ali samo je jedan koji se opisuje čistom nulom.

Među srednjim inovatorima

Za “Top R&D spending enterprises per 10 million population”, odnosno “top R&D ulaganja kompanija na 10 milijuna stanovnika” za Hrvatsku stoji “0,0”. I upravo je to pokazatelj o investicijama velikih kompanija u istraživanje I razvoj.

Ta nula ne bi bila problem da se s dolaskom industrije 4.0 upravo R&D nije počeo promatrati kao alat za stvaranje novih usluga i proizvoda s dodanom vrijednosti, velikim potencijalom izvoza i zapošljavanja mladih i dobro obrazovanih, a time i sprečavanja odljeva mozgova.

Drugim riječima, R&D su de facto tvornice budućnosti, koje pak velike kompanije u Hrvatskoj, po podacima Komisije, uopće ne grade. Ali prije nego se pozabavimo pričom iza tog pokazatelja, vrijedi pogledati i gdje se nalazi ostatak članica Unije.

Hrvatska se može pohvaliti da je, po klasifikaciji Europske komisije, u “srednjim inovatorima”. Riječ je o vrlo izdašnoj grupi zemalja, zapravo kategoriji za bodrenje, jer tu grupu čini najviše, čak 13 država, koje su u velikom rasponu od 50 do čak 95 posto EU prosjeka po ulaganju u R&D.

Treba ipak naglasiti da ne možemo biti baš potpuno nezadovoljni tom pozicijom, jer u istoj su skupini i države poput Poljske, članice G7 Italije i industrijski vrlo jake Češke. Sjetite se samo koliko svjetski prepoznatljivih i jedinstvenih proizvoda dolazi iz tih država.

S druge strane, zaostajanje za državama poput Švedske, Finske, Danske, Nizozemske i Luksemburga, koje predvode EIS ljestvicu s indeksima koji se kreću od najviših 153 za Švedsku do luksemburškog pokazatelja 137 ukazuje da pri vrhu inovativnosti u EU nisu najveća europske zemlje po broju stanovnika. Štoviše, vrh drže članice usporedive s Hrvatskoj, prisiljene biti inovativne upravo zato što su male. Usporedbe radi, Švedska, koliko god se gospodarski velika činila ima svega 10,2 milijuna stanovnika.

Ono što Hrvatsku čini inovativnom te iznadprosječnom u Uniji su ulaganja domaćih tvrtki, ne samo velikih već i malih i srednjih, i to u inovacije koje nisu vezane za R&D.

Domaće tvrtke svesrdno ulažu u inovacije. Tako je “Non-R&D innovation expenditures” za Hrvatsku čak 142,2. EU prosjek je 140. Komisija u procjeni uzima u obzir i veličinu gospodarstva kako ne bi umanjila značaj investicija u inovacije koje rade čak i tvrtke u manjim državama.

Međutim, te su inovacije mahom usmjerene u obradu tržišta i prodaju, a ne u stvaranje novih proizvoda i usluga. Dio u kojem je to jače zastupljeno, znači kod manjih poduzetnika, njihov je udio u prihodima u Hrvatskoj veći 42,3 posto dok u Uniji takvi biznisi prosječno uberu 38,3 posto prihoda gospodarstva.

Inovacije možda nisu jedini, ali važan dio odgovora zašto je to tako. Komisija čak hvali postotak rađanja novih tvrtki, odnosno kreaciju startupa, po čemu je Hrvatska s udjelom 2,2 posto dvostruko bolja od EU prosjeka te hvali poduzetnost Hrvata, jer u EU je postotak novih poduzetnika kao i onih koji su pokrenuli nove biznise 6,7 posto, a u Hrvatskoj čak 9,7 posto.

Kako se bez R&D okrenuti izvozu?

Ali kad se vratimo samo na velike kompanije onda dolazimo do “Top R&D spending enterprises per 10 million population” i njegovih 0,0. Prema metodološkom objašnjenju iz izvješća, taj pokazatelj označava broj kompanija koje se nalaze među 2500 najvećih u Hrvatskoj, a koji ulažu velike svote novca u R&D.

Taj pokazatelj Komisija vuče iz Industrial R&D Investment Scoreboarda, pri tome uzima u obzir veličinu države po broju stanovnika i još to uprosječuje. Unatoč tome, za Hrvatsku je taj pokazatelj u 2020. nula. U 2019. je broj velikih kompanija koje su mnogo ulagale u R&D isto bio nula.

U 2018. je broj takvih investitora među velikim kompanijama isto bio nula. U 2017. godini isto nula.

Ne znači sve ovo da velike kompanije u Hrvatskoj ne ulažu mnogo pa i najviše od svih u gospodarstvu. Ali znači da njihove investicije nisu u R&D, odnosno u tvornice budućnosti.

Nitko ne kaže da ne treba ulagati u izgradnju novih poslovnih zgrada, renoviranje ureda ili prodajne i marketinške aktivnosti.

Međutim, ako se propagira da se Hrvatska želi okrenuti prema izvozu, potražiti nove izvore prihoda i da želi biti manje ovisna o turizmu, onda u ovom izvješću Europske komisije za 2021. godinu ne bi bilo dobro da opet nemamo baš niti jednu jedinu veliku kompaniju u Hrvatskoj koja ovdje u R&D ne ulaže ništa.