Kontinuirano usporavanje kineskog gospodarstva potiče na razna objašnjenja. Međutim, prognoze uglavnom imaju jednu zajedničku stvar: iako su kratkoročni podaci donekle nestabilni – godišnje stope rasta narušene su naslijeđem drakonske politike nulte stope COVID-a – većina promatrača očekuje da će rast kineskog BDP-a nastaviti slijediti silazni trend. Međunarodni monetarni fond, primjerice, očekuje da će rast u 2024. dosegnuti samo 4,5%, a do kraja ovog desetljeća pasti na 3%, što je bolje od većine naprednih gospodarstava, ali daleko od dvoznamenkastih stopa od prije deset godina. Ipak, rast je samo dio priče.

Naravno, razumljiva je usredotočenost na to. Kina je desetljećima imala značajan udio u rastu globalnog BDP-a. Štoviše, veličina kineskog gospodarstva – ključna odrednica njegove sposobnosti da nastavi širiti svoje vojne kapacitete – oblikovat će razvoj ravnoteže moći sa svojim glavnim suparnikom, Sjedinjenim Američkim Državama. No rast nije jedini, a vjerojatno ni glavni kanal kojim kinesko gospodarstvo utječe na ostatak svijeta. Važna je i ravnoteža štednje i ulaganja, možda čak i važnija.

Održavanje brzog rasta

Jedna od karakteristika kineskog gospodarstva su iznimno visoke stope ulaganja i štednje, koje premašuju 40% BDP-a. To je dvostruko više nego u Europskoj uniji i SAD-u, a više čak i od stope u drugim azijskim zemljama s visokom stopom štednje, poput Japana i Južne Koreje. Ulaganja, posebno u visokokvalitetnu infrastrukturu, sastavni su dio održavanja brzog rasta kineskog BDP-a. Kina je u rekordnom roku izgradila najveću svjetsku željezničku mrežu velikih brzina. Danas čak i gradovi srednje veličine imaju linije podzemne željeznice, a brojne sjajne nove kineske zračne luke mogu posramiti zastarjele terminale u SAD-u i Europi.

No, kako je istaknuo Kenneth Rogoff s Harvarda, takva ulaganja generiraju opadajuće prinose. To najbolje prikazuju nevolje građevinskog sektora. U posljednjem desetljeću u Kini je izgrađeno toliko stanova da već postoji oko 40 kvadratnih metara po osobi – otprilike jednako kao u Njemačkoj ili Japanu. Drugim riječima, Kina je izgradila kapitalni fond razvijenog gospodarstva, učinkovito zadovoljavajući potražnju za stanovima prije nego što je dosegla s tim povezanu razinu dohotka.

Time se ozbiljno ograničava potencijal ulaganja za poticanje daljnjeg povećanja prihoda. U ovom trenutku, daljnja stambena izgradnja jednostavno bi stvorila više gradova duhova – sjajnih, novih i praznih. Kineska će vlada vjerojatno moći pronaći nove načine za potporu građevinskom sektoru, među ostalim pronalaženjem infrastrukturnih projekata koji se barem mogu učiniti vrijednima – primjerice, u siromašnijim i ruralnim kopnenim provincijama. No, općenito gledajući, može se očekivati da će se ulaganja od sada postupno smanjivati.

Japan se suočio sa sličnim problemom prije nekoliko desetljeća. Nakon što je krajem 1980-ih puknuo nekretninski balon, vlada je pokušala izvući gospodarstvo iz ozbiljnog pada gospodarske aktivnosti usmjeravajući ogromna sredstva prema infrastrukturnim ulaganjima. No, većina novih cesta nije vodila nikamo, pa je nakon nekoliko godina velike potrošnje vlada morala odustati.

Prelijevanje u svijet

U Kini bi se odgovor na manja ulaganja mogao činiti jednostavnim: Kinezi bi mogli povećati potrošnju. No, podsjetimo da je omjer štednje u Kini također iznimno visok i da je takav ostao unatoč naporima vlasti u posljednjem desetljeću da potiču domaću potrošnju kao pokretač rasta. Stoga je znatan porast malo vjerojatan u doglednoj budućnosti. Osim potrošnje, Kina bi uštede mogla usmjeriti prema ulaganjima u obnovljive izvore energije poput sunca i vjetra. No, s obzirom na to da se takva ulaganja već približavaju iznosu od 300 milijardi dolara godišnje – daleko više nego u SAD-u ili Europi – sposobnost obnovljivih izvora energije da apsorbiraju kinesku štednju ograničena je.

Zbog pada ulaganja, visoka kineska štednja prelijeva se u ostatak svijeta preko suficita tekućeg računa platne bilance. U Kini su ti suficiti čak i veći od suficita drugih zemalja s viškom štednje, poput Njemačke ili Japana, zbog veličine potencijalnog viška i same veličine gospodarstva. Ako štednja ostane na sadašnjoj razini (preko 40% BDP-a), ali ulaganja padnu na 30% BDP-a – što je još uvijek vrlo visok omjer – Kina bi morala zadržati suficit tekućeg računa platne bilance od deset postotnih bodova BDP-a kako bi održala gospodarstvo u ravnoteži. Budući da bi kineski BDP uskoro trebao dosegnuti 20 bilijuna dolara, to bi iznosilo gotovo 2 bilijuna dolara.

No, nazire se još jedna, veća opasnost: veliki kineski suficit tekućeg računa platne bilance potaknuo bi već ubrzani trend zaštite domaćih industrija od kineske konkurencije. To ne mora biti tako. Svojim ulaganjima u tehnologije poput baterija, solarnih panela i električnih vozila, kineski izvoznici na putu su da steknu sve veću prednost u kapitalno intenzivnim zelenim industrijama. Europa i SAD mogli bi pozdraviti jeftini zeleni uvoz kao sredstvo za smanjenje troškova vlastitih klimatskih politika. Ali to se čini malo vjerojatnim u današnjem ozračju geopolitičkog sukoba.

* autor teksta je direktor Instituta za europsko donošenje politika na Sveučilištu Bocconi