Ruska invazija na Ukrajinu dovela je u pitanje međunarodni poredak, ali isto vrijedi i za odgovor velikih industrijskih zemalja.

U nedavnom upečatljivom govoru na Atlantskom vijeću, američka ministrica financija Janet Yellen navela je dvosmislen odgovor Kine na rusku agresiju kao razlog za premještanje proizvodnje u “prijateljske zemlje koje se snažno pridržavaju skupa normi i vrijednosti za poslovanje u globalnom gospodarstvu i vođenje globalnog gospodarskog sustava”.

Ideja je da Sjedinjene Američke Države i njihovi partneri i saveznici preuzmu veću kontrolu nad ključnim lancima opskrbe preusmjeravanjem svojih trgovinskih odnosa sa strateških konkurenata.

Načelo uzdizanja prijatelja koje zagovara ministrica Yellen u oštroj je suprotnosti s dugoročnom zapadnjačkom pravovjernošću koja se pojavila tijekom hladnog rata.

Desetljećima su američki i europski čelnici provodili strategiju globalizacije, oblikujući trgovinske odnose temeljem poimanja da se prethodno marginalizirane ili suparničke zemlje mogu dovesti u jedinstveni stabilan međunarodni poredak putem komercijalnih i financijskih veza.

Nigdje nije postojala veća nada da će ekonomski rast izgladiti grube rubove ideološkog i sigurnosnog sukoba utjecajnije nego u Njemačkoj.

Sa svojom politikom Wandel durch Handel (“promjena kroz trgovinu”), Njemačka već dugo slijedi trgovinski pristup u upravljanju odnosima s Rusijom i sa Sovjetskim Savezom prije nje. To je uvijek bio izvor napetosti među zapadnim silama.

Još od predsjedničkog mandata Ronalda Reagana SAD je izražavao zabrinutost zbog utjecaja rusko-njemačkih projekata plinovoda na transatlantske sigurnosne ciljeve. Naravno, gospodarski i diplomatski angažman Njemačke također je možda ublažio stajalište Sovjetskog Saveza do kraja 1980-ih, čime je okončan hladni rat.

Trgovina može donijeti mir
Kasnije je Britanija postala vodeći eksponent primjene strategije globalizacije na Kinu. Vlada premijera Davida Camerona 2015. pozdravila je novu “zlatnu eru” u kojoj bi Velika Britanija moglo biti “najbolji kineski partner na Zapadu”.

No, samo nekoliko godina kasnije Britanija je započela svoj izlazak iz Europske unije, a administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa pokušala je uništiti međunarodni poredak. Tako je zapalo njemačku kancelarku Angelu Merkel održavanje plamena globalizacije kroz suradnju s Xijem.

Nije ni neuvjerljivo ni pogrešno misliti da trgovina može uvjeriti i donijeti mir u slučajevima kada druge metode ne bi uspjele. Ova strategija najbriljantnije je artikulirana 1970-ih, kada su međunarodne napetosti dovele do usijanja jomkipurskim ratom i vlastitom strategijom bliskoistočnih izvoznika nafte gospodarskom iznudom i ucjenom.

Američki državni tajnik Henry Kissinger zagovarao je politiku omogućavanja zarade izvoznicima nafte, istodobno ih potičući da svoje rastuće prihode polože u zapadnjački bankarski sustav. Možda neće postati prijatelji Zapadu, ali bi barem postali pouzdaniji.

Iz vrlo posebnih razloga, ova filozofija postala je beznadno naivna. Svi su sada usredotočeni na ranjivosti koje stvara ekonomska međuovisnost. Plinovod Sjeverni tok 2 od Rusije do Njemačke konačno je trebao početi s radom baš kada je ruski predsjednik Vladimir Putin pokrenuo svoju invaziju. Sada se može pamtiti kao veliki simbol povijesne pogrešne procjene.

Lako je gomilati kritike Nijemcima koji su se zalagali za projekt unatoč prigovorima SAD-a i drugdje. Bivši kancelar Gerhard Schröder prkosno odbija priznati da je ovisnost Njemačke o ruskoj energiji postala problem. Još uvijek je sretan što može biti dobro plaćeni predsjednik NO-a Rosnefta, ruske državne naftne tvrtke, i prikazati se kao potencijalni posrednik između Rusije i Zapada.

Ali velika pogreška Njemačke nije bila u tome što je izgradila plinovod, već u tome što je donijela niz drugih političkih odluka kojim je postala pretjerano ovisna o određenom izvoru energije. Nakon katastrofe u Fukushimi u Japanu 2011., Njemačka je naglo izašla iz nuklearne energije.

No, budući da vjetar i sunce nisu mogli isporučiti dovoljno energije da zadovolje potražnju, te je izvore trebalo nadopuniti uvezenim plinom. A u uvozu plina Njemačka je učinkovitost stavila ispred otpornosti, oslanjajući se na plinovode iz Rusije umjesto da gradi nove terminale za ukapljeni prirodni plin kako bi omogućila isporuke iz SAD-a ili Bliskog istoka.

Prepoznavanje prijatelja
U širem smislu, ako se trgovinom želi promicati mir, multilateralizam mora prevladati nad bilateralnim odnosima. Kissingerova strategija iz 1970-ih oslanjala se na činjenicu da će Europa razvijati vlastite energetske resurse u Sjevernom moru te da će SAD širiti domaću proizvodnju u Teksasu i na Aljasci, kao i više trgovati s Meksikom i Venezuelom.

Razmislite o dvostrukom šoku 2016., godini Brexita i Trumpovom izboru. Tko može jamčiti da 2024. neće biti još jedne Trumpove administracije? Slično tome, tko može biti siguran da Rusija neće doživjeti duboku političku preorijentaciju nakon katastrofalno loše vođenog rata?

Prepoznavanje međunarodnih prijatelja uvijek će biti problematično. Američki i europski čelnici zgroženi su dugim popisom zemalja koje nisu podržale zahtjeve za izglasavanje nepovjerenja Rusiji u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda. Međutim, ne bi bilo mudro i bilo bi skupo dopustiti da ti glasovi utječu na budući smjer trgovine.

Zabrane trgovanja s neprijateljem imaju smisla u otvorenom sukobu. No, kada se radi o zajedničkim problemima – poput bolesti i emisija koje prelaze granice i kontinente – nema neprijatelja, već samo potencijalnih (i potrebnih) partnera.

Isto vrijedi i za prijetnju gladi, jednu od mnogih zastrašujućih posljedica ruskog rata. Na kraju priče, premještanje proizvodnje u prijateljske zemlje koje se snažno pridržavaju skupa normi i vrijednosti za poslovanje u globalnom gospodarstvu i vođenje globalnog gospodarskog sustava neće hraniti ljude; zapravo, to će stvoriti više neprijatelja.

© Project Syndicate, 2022.