Trenutačna nepovezanost između smirivanja tržišta i temeljnih društvenih napetosti možda nigdje nije akutnija nego u Latinskoj Americi. Pitanje je koliko se još ova očita disonancija može nastaviti.

Za sada se poboljšavaju ekonomski podaci za regiju, a tržišta duga ostaju jezivo neuznemirena. Ali kipteći bijes izlijeva se na ulice, osobito (ali ne samo) u Kolumbiji.

A s obzirom na to da je nova dnevna stopa slučajeva bolesti Covid-19 u Latinskoj Americi već četiri puta veća od medijana na tržištima u nastajanju, čak i uslijed pojave trećeg vala pandemije, 650 milijuna ljudi u regiji suočeno je s humanitarnom katastrofom.

Konzervativno upravljanje dugom

Kako politička neizvjesnost raste, kapitalna ulaganja zastala su u regiji pogođenoj niskim rastom produktivnosti. Što je još gore, generacija djece u Latinskoj Americi izgubila je gotovo godinu i pol školovanja, što je dodatno potkopalo nade u sustizanje Azije u obrazovanju, a kamoli Sjedinjenih Američkih Država.

Za Kubu, Rusiju i Kinu, koje već imaju mostobran u Venezueli, pandemija predstavlja priliku za daljnje prodore. Čini se da je tržištima laknulo jer očiti pobjednik peruanskih predsjedničkih izbora, Pedro Castillo, marksist, ima barem nekoliko mainstream ekonomskih savjetnika, ali tek će se vidjeti kakav će stvarni utjecaj oni imati.

Povrh toga, latinoamerički ekonomski podaci do sada ove godine dobri su samo u smislu da nisu tako grozni kao u 2020. godini, kada je proizvodnja pala za 7%. U travnju je Međunarodni monetarni fond prognozirao da će BDP u toj regiji porasti za 4,6 % u 2021.; novije procjene bliže su 6%.

No po stanovniku – što se sada smatra boljim načinom mjerenja oporavka od dubokih gospodarskih kriza – većina latinoameričkih gospodarstava neće se vratiti na razinu prije pandemije sve dok dobrano ne zakoračimo u 2022. ili nakon nje.

Zabrinjavajuće je da velik dio realnog rasta regije ove godine proizlazi iz rasta cijena robe potaknutog oporavkom drugdje, a ne iz istinskih poboljšanja produktivnosti koja će održati prihode kroz robni ciklus. Da stvar bude još gora, kućanstva s niskim prihodima posebno su teško pogođena pandemijom i s njom povezanim padom gospodarske aktivnosti.

Da bismo razumjeli političke izazove Latinske Amerike, trebamo pogledati samo njena dva najveća gospodarstva, Brazil i Meksiko, na koja zajedno otpada više od polovice proizvodnje u regiji. Na površini, njima upravljaju potpune suprotnosti: u Brazilu desničarski predsjednik Jair Bolsonaro, a u Meksiku lijevi predsjednik Andrés Manuel López Obrador (nadaleko poznat kao AMLO). Ali njih dvojica slični su na važne načine.

Dok su AMLO-vi politički instinkti ukorijenjeni u radikalnom svjetonazoru 1970-ih, a Bolsonaro se čini nostalgičnim za brazilskim dobom vojne vladavine, oba su nepredvidljivi autokrati. Nadalje, oba su i dalje prilično popularna unatoč katastrofalnom lošem upravljanju pandemijom i nizu drugih nepromišljenih gospodarskih odluka.

AMLO je otkazao prijeko potreban novi projekt zračne luke Mexico Cityja ubrzo nakon preuzimanja dužnosti krajem 2018., unatoč činjenici da je bio dobrano u tijeku. I premda je vodio kampanju na obećanju brzog gospodarskog rasta, meksički BDP smanjivao se i prije pandemije – za 0,1 % u 2019.

Bolsonaro, kada ne prijeti da će porušiti Amazoniju, nastavlja s uspjehom okrivljavati lijevu oporbenu Radničku stranku (PT) koja je upravljala zemljom do 2016. za brazilske probleme.

Ipak, sasvim je moguće da će za nekoliko godina Brazil ponovno imati lijevog predsjednika – možda Lulu, čije su presude poništene u ožujku – a Meksiko je ponovno u rukama centrista. Budući smjer politike dviju zemalja stoga je teško predvidjeti.

Zašto tržišta duga nisu preplašena ovom nesigurnošću? Dijelom je to zato što su obje zemlje ostale prilično konzervativne u upravljanju dugom. Istina, predviđa se da će državni dug Brazila ove godine doseći gotovo 100 posto BDP-a.

Međutim, uglavnom je denominiran u lokalnoj valuti, a na domaće stanovništvo otpada čak 90%, što je porast u odnosu na 80% prije pet godina. Čak je i korporativno inozemno zaduživanje obuzdano, a vanjski dug zemlje još uvijek iznosi samo oko 40% BDP-a.

Javni dug Meksika niži je od brazilskog, na 60% BDP-a. Uz sav njegov radikalizam, AMLO je do sada bio fiskalni konzervativac, isto kao i Lula u Brazilu. Lekcija da dužničke krize mogu poremetiti populističku revoluciju dobro je naučena.

Povećati poreze bogatijim

Istina, vlade diljem regije pripremile su iznenađujuće snažan makroekonomski odgovor na pandemiju. Međutim, one imaju daleko manje prostora od SAD-a za nastavak korištenja deficitarnog financiranja. Kako bi povećale potrošnju i suzbile nejednakost na održivoj osnovi, zemlje Latinske Amerike također moraju pronaći način za povećanje proračunskih prihoda.

Ironično, prosvjedi u Kolumbiji nisu počeli kao odgovor na smanjenje povlastica, već zato što je vlada pokušala povećati poreze srednjoj klasi kako bi pružila veća i bolja sredstva za oporavak od pandemije najsiromašnijim građanima zemlje. Države koje žele preraspodijeliti prihode trebaju povećati poreze bolje stojećim građanima, a ne privremeno zataškati probleme s dodatnim dugom.

Posljednjih desetljeća Sjedinjene Američke Države oklijevaju ozbiljno sudjelovati u rješavanju problema Latinske Amerike, ali možda će se to promijeniti.

Za početak, regiji je potrebna golema pomoć s cjepivom kako bi ponovno stala na noge. Amerika također može pomoći jačanjem trgovine – osobito rješavanjem uskih grla izazvanih pandemijom i uklanjanjem protekcionističkih mjera koje ostaju iz Trumpovog doba.

Većina Latinske Amerike još uvijek je daleko od strašnih uvjeta koji prevladavaju u Venezueli, gdje je proizvodnja pala za nevjerojatnih 75% od 2013.

No s obzirom na aktualnu humanitarnu katastrofu u toj zemlji i utvaru političke nestabilnosti drugdje, ulagači ne bi trebali uzimati kontinuirani gospodarski oporavak zdravo za gotovo.

© Project Syndicate 2021.