Povrat inflacije označava prekretnicu. Potražnja je došla do nepremostivog zida ponude. Naša gospodarstva sada proizvode sve što mogu. Povrh toga, ta je inflacija očito ukorijenjena u pretjerano ekspanzivnim fiskalnim politikama. Iako šokovi u opskrbi mogu podići cijenu jedne stvari u odnosu na druge, oni ne podižu sve cijene i plaće zajedno.

Morat će se odustati od puno želja, počevši od ideje da vlade mogu posuditi ili tiskati onoliko novca koliko im je potrebno za umrtvljivanje svakog problema. Državna potrošnja sada mora proizlaziti iz tekućih poreznih prihoda ili iz vjerodostojnih budućih poreznih prihoda kako bi se poduprlo neinflatorno zaduživanje.

Poticanje potrošnje radi same potrošnje svršeno je. Vlade moraju početi mudro trošiti. Potrošnja na “otvaranje radnih mjesta” besmislica je kada postoji rašireni manjak radne snage.

Nažalost, mnoge vlade reagiraju na inflaciju zaduživanjem ili tiskanjem još više novca za subvencioniranje energije, stanovanja, brige o djeci i drugih troškova ili za dijeljenje više novca kako bi ublažile udarac inflacije – primjerice, opraštanjem studentskih kredita. Te će politike dovesti do još veće inflacije.

Ignoriranje proračuna
Prošireni socijalni programi i transferi moraju se financirati iz stabilnih dugoročnih poreznih prihoda, od poreza koji gospodarstvu ne nameću nepotrebne troškove. Te će činjenice donositeljima politika znatno otežati nastavak ignoriranja proračuna i destimulirajućih mjera koje su ugrađene u mnoge socijalne programe.

Trend spašavanja prestat će. Financijska kriza 2008. naišla je na veliku količinu posuđenog i tiskanog novca za poticanje gospodarstva i spašavanje banaka i njihovih vjerovnika. Recesija uzrokovana pandemijom bolesti Covid-19 naišla je na još veću količinu. Još jednom, državni novac otišao je za spašavanje vjerovnika, podupiranje cijena imovine i pružanje dodatnih poticaja.

S obzirom na ove presedane, naš financijski sustav sada čvrsto vjeruje da će vlada posuditi ili tiskati novac u slučaju bilo kakve buduće krize. Međutim, kada fiskalni prostor istekne i ustupi mjesto inflaciji, sposobnost vlade da zaustavi sljedeću krizu mogla bi ispariti.

Kada ljudi više nemaju povjerenja da će posuđeni novac biti vraćen ili da će tiskani novac ponovno biti potrošen, neće više posuđivati. Današnja mala inflacija tek je naznaka ove temeljne promjene.

Rasprava o “sekularnoj stagnaciji” riješena je. Od 2000. godine dugoročni rast pao je za polovicu, što predstavlja jednu od velikih neopjevanih ekonomskih tragedija dvadeset prvog stoljeća. Nakon što je u razdoblju od 1947. do 2000. u prosjeku rastao za 3,6% godišnje, rast realnog BDP-a (prilagođenog inflaciji) u SAD-u od tada je u prosjeku iznosio samo 1,8% godišnje.

Je li ta skleroza bila slučaj “sekularne stagnacije” na strani potražnje koja se, s obzirom na uporno niske kamatne stope, morala rješavati mnoštvom “fiskalnih poticaja?” Ili je to uslijedilo nakon smanjenja opskrbe zbog korozivnih učinaka zaštićenih i prereguliranih industrija ili zbog dubljih problema poput erozije obrazovne uspješnosti ili nedostatka inovacija?

Sada znamo da se radilo o ponudi i da će veći poticaj donijeti samo veću inflaciju. Ako želimo rast – smanjiti siromaštvo; za plaćanje zdravstva, zaštite okoliša i transfera; ili kao svrhu samom sebi – morat će doći od oslobađanja opskrbe. Carine, industrijska zaštita, poremećaji na tržištu rada, ograničenja kvalificirane imigracije i druge politike ograničavanja opskrbe imaju izravne troškove koji se ne mogu nadoknaditi tiskanjem više novca.

Povratak inflacije i ruski rat u Ukrajini signaliziraju kraj zapanjujuće kontraproduktivne energetske i klimatske politike.

Naše vlade provode opasno kratkovidnu strategiju zaustavljanja razvoja fosilnih goriva u SAD-u i Europi prije nego što alternative budu dostupne u potrebnim količinama, gašenjem nuklearne energije i subvencioniranjem krajnje neučinkovitih (a često i ugljično intenzivnih) projekata poput kalifornijskog brzog vlaka koji ne vodi nikamo.

Propaganda se nastavlja
Ludost ovog pristupa sada je jasno vidljiva. Nakon što je blokirala naftovod Keystone XL i ograničila istraživanje nafte i plina, administracija američkog predsjednika Joea Bidena sada je otišla moliti Venezuelu i Iran da nadoknade manjak u opskrbi energijom.

Slično tome, iako su se pojavile napukline, Nijemci se ne mogu natjerati da dopuste nuklearnu energiju ili frakturiranje za prirodni plin. Napori za gašenje domaćih tvrtki za fosilna goriva putem financijske regulative nastavljaju se nesmanjenom brzinom.

Primjerice, 21. ožujka, baš kada je napad Rusije na Ukrajinu naglo povećao cijene plina, Američka komisija za vrijednosne papire i burze odlučila je objaviti opsežna nova pravila priopćavanja povezana s klimom osmišljena kako bi se obeshrabrila ulaganja u fosilna goriva.

Klimatski regulatori godinama ponavljaju mantru da će tvrtke za fosilna goriva uskoro bankrotirati – zaglavile su s “neiskoristivom imovinom” – zbog takvih propisa te da je to opravdalo mjere kako bi se banke prisilile da prestanu kreditirati. Ali stvarnost sada mora podsjetiti sve na lekciju iz osnova ekonomije: kada je ponuda ograničena, cijena (i dobit) rastu, a ne padaju.

Ipak, propaganda se nastavlja. Još uvijek se čuje da inflacija dolazi iz ranjivih lanaca opskrbe, opakog dizanja cijena, profiterstva, monopola i pohlepe. Najnoviji napori Bidenove administracije da inflaciju brendira kao “Putinovo poskupljenje” i komično su nesposobni i očito lažni.

Inflacija je raširena i raste već godinu dana, dok nam ruski predsjednik Vladimir Putin najviše želi prodati puno nafte za financiranje svoje vojske. Takva propaganda trivijalizira rat koji je borba za dušu Europe i za sigurnost svijeta.

© Project Syndicate, 2022.