Nedavna velika povećanja kamatnih stopa američkih Federalnih rezervi i Europske središnje banke nagovještaju da donositelji monetarne politike namjeravaju snažno krenuti u rušenje inflacije.

No, gdje su brojni ekonomski komentatori koji već godinama tvrde da fiskalna politika, što obično podrazumijeva deficitarnu potrošnju, treba igrati puno aktivniju ulogu u upravljanju poslovnim ciklusima?

Ako doista ima smisla koristiti i monetarnu i fiskalnu politiku za suzbijanje rutinskog pada, zašto samo središnje banke pokušavaju osmisliti meko slijetanje s inflacijom na najvišoj razini u četiri desetljeća?

Prije globalne financijske krize 2008. vladao je konsenzus da monetarna politika treba preuzeti vodeću ulogu u rješavanju uobičajenih poslovnih ciklusa. Fiskalna politika trebala bi imati sporednu ulogu, osim u slučaju ratova i prirodnih katastrofa kao što su pandemije.

Pojavom sustavnih financijskih kriza razmišljalo se da bi monetarna politika mogla odmah reagirati, ali fiskalna politika trebala bi brzo slijediti i s vremenom preuzeti vodstvo. Oporezivanje i državni rashodi intenzivno su politički, ali uspješna gospodarstva mogla bi se nositi s tim problemom u hitnim slučajevima.

Međutim, tijekom proteklog desetljeća sve je više priklanjanja stajalištu da bi fiskalna politika trebala imati i dominantniju ulogu makroekonomske stabilizacije u normalnim vremenima. Na taj je pomak utjecala činjenica da su kamatne stope središnje banke porasle u odnosu na nultu granicu, najnižu razinu na koju kamatne stope mogu pasti.

(Neki, uključujući mene, vjeruju da ovaj argument zanemaruje relativno jednostavne i učinkovite opcije za rezanje stopa ispod nule, ali ovdje neću raspravljati o tome.) Ali nulta granica nipošto nije bila cijeli argument.

Rast znatno usporava
Istina je da su se “helikopterski novac” i drugi programi prijenosa pokazali iznimno učinkovitima tijekom početnih faza pandemije Covid-19, pomažući u ublažavanju situacije pojedinaca, a istovremeno smanjujući dugoročne ekonomske ožiljke.

Ali evo u čemu je stvar: nijedna zemlja, a pogotovo ne velika, politički podijeljena, poput Sjedinjenih Američkih Država ili Velike Britanije, nije stvarno shvatila kako dosljedno voditi tehnokratsku fiskalnu politiku jer je politika sastavni dio fiskalne politike.

Postoji bezbroj načina da vlade troše novac i bezbroj mogućih kriterija za odluku tko zaslužuje potporu, a tko bi trebao platiti račun. Problemi s pregovaranjem uz kompromise i s implementacijom znače da će uvijek biti neučinkovitosti, a one obično rastu s povećanjem računa za potrošnju. Upravo se to dogodilo u SAD-u počevši od kraja 2020. godine, kada je politički motivirana fiskalna politika rezultirala prevelikim poticajima prekasno.

Doduše, postojala je određena logika održavanja monetarne i fiskalne politike u smjeru pune ekspanzije kao police osiguranja za slučaj pogoršanja pandemije ili izbijanja druge krize – kao što se zapravo dogodilo kada je Rusija napala Ukrajinu.

Ipak, troškovi ovog pristupa, u smislu povećanih inflatornih pritisaka i smanjenog kapaciteta za reakciju na šokove u opskrbi izazvane ratom, sada moraju biti plaćeni. Oni koji su tvrdili da je porast inflacije vrlo malo vjerojatan očito su imali glave u pijesku.

S obzirom na to da je inflacija visoka, a rast znatno usporava, što bi trebalo učiniti? Prvo, kamatne stope zaista trebaju rasti, ali čini se da su središnji bankari i Međunarodni monetarni fond pretjerano revni u pogledu tempa kojim bi se to trebalo dogoditi.

Uopće nije izvjesno da su koristi od smanjenja inflacije na ciljanu razinu, recimo, do kraja 2023., vrijedne znatnog rizika od još jedne duboke recesije, s obzirom na dugotrajne učinke nedavne pandemije i ne tako daleke financijske krize.

Drugo, u raspravi o fiskalnoj politici predugo dominira opasan zov autoriteta koji obećavaju da realne kamatne stope nikada neće rasti te da će deficitarna potrošnja biti besplatan ručak. Suvremena monetarna teorija ekstremni je prikaz ovog gledišta, ali nije toliko različit od uvjerenja nekih mainstream ekonomista da bi javni dug mogao biti mnogo veći bez ikakvih negativnih posljedica.

Vrline američkog sustava
Pravi način da vlade preraspodjele dohodak na održivoj osnovi, ako je to cilj, je povećanje poreza pojedincima s višim dohotkom i povećanje transfera u segmente stanovništva s nižim dohotkom (osobito onima s vrlo niskim prihodima). Kongresnica američke Demokratske stranke Alexandria Ocasio-Cortez dobro je postupila kada je nosila blistavu haljinu “oporezujte bogate” na Met Gali 2021., iako je sloganu možda mogla dodati “i višu srednju klasu”.

Konzervativci moraju prihvatiti da su veći porezi pojedincima s visokim dohotkom i osobama s višim srednjim dohotkom ne samo pošteni, već i nužni za postizanje socijalne kohezije.

Da, ekonomska učinkovitost i dinamičnost temeljne su vrline američkog sustava i glavni dio razloga zašto se Zapad još uvijek može natjecati s Kinom i Rusijom u ključnim područjima kao što je tehnologija.

Ali neadekvatna mreža socijalne zaštite i neuspjeh u oporezivanju ekonomske elite po odgovarajućoj stopi nosi rizik uništenja američkog modela iznutra. Fiskalna politika mora se vratiti osnovama i ponovno kalibrirati.

Pokazalo se da dugogodišnji argument kako je energičan keynesijanski fiskalni poticaj odgovor na svaki zamislivi ekonomski šok vodi u bankrot. Ipak, u ovom trenutku prilagodba makroekonomske politike trebala bi se odvijati postupno ako želimo izbjeći duboku recesiju.

© Project Syndicate, 2022.