Nitko ne sumnja da su mnogi od najvećih svjetskih izazova, poput ublažavanja klimatskih promjena, jačanja stabilnosti financijskog tržišta i poticanja gospodarskog rasta u gospodarstvima u razvoju i gospodarstvima u nastajanju, duboko isprepleteni. Multilateralna suradnja stoga će dovesti do boljih ishoda od nekoordiniranih nacionalnih odgovora. Manje je očito koji od mnogih predloženih pristupa rješavanju globalnih izazova treba slijediti.

Multilateralne institucije, posebno Ujedinjeni narodi (uključujući Okvirnu konvenciju o klimatskim promjenama), Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka, Svjetska trgovinska organizacija, Odbor za financijsku stabilnost, G20 (sa svojim Zajedničkim okvirom za tretman duga) i multilateralne razvojne banke, ostvarile su neke pozitivne rezultate. Ali napredak je neujednačen, pa bi se čak i najgorljiviji pristaše ovih institucija složili da je potreban mnogo usklađeniji napor potpomognut daleko većim resursima, osobito financijskim sredstvima.

Ako se dobro provede…

Ali kako možemo mobilizirati dovoljno sredstava da odgovorimo na izazove s kojima se suočavamo? S obzirom na to da potrebni iznosi daleko premašuju raspoložive resurse vlada, dio odgovora mora biti povećanje privatnog financijskog angažmana. Međutim, privlačenje dobrovoljnih privatnih ulaganja iziskivat će razvoj inovativnih novih financijskih instrumenata.

Srećom, Bretonvudski odbor već je iznio niz konkretnih prijedloga, koje su razvile i objavile njegove radne skupine, uključujući one o budućnosti financija, državnom dugu i multilateralnoj reformi, kako bi se ispunio taj imperativ. Najnoviji je doprinos izvješće Radne skupine za državni dug (čiji smo supredsjedatelji) o potencijalu dužničkih instrumenata temeljem sposobnosti otplate države (SCDI). Dužnički instrumenti temeljem sposobnosti otplate države počivaju na ideji da je moguće stvoriti oblik duga u kojem teret otplate varira ovisno o sredstvima zajmoprimca. Primjerice, ako se zemlja koja ovisi o izvozu poljoprivrednih proizvoda suoči s vremenskim uvjetima koji značajno smanjuju proizvodnju tog sektora, njezina sposobnost servisiranja dugova bila bi ozbiljno ugrožena. No, s dužničkim instrumentima temeljem sposobnosti otplate države, njezine obveze servisiranja duga bile bi izmijenjene prema formuli navedenoj u dužničkom instrumentu kako bi se uzeli u obzir relevantni klimatski uvjeti.

Ako se dobro provede, taj bi pristup naglo smanjio rizik od restrukturiranja duga ili reprogramiranja u slučaju manjka zarade. Ključno je da dužnički instrumenti temeljem sposobnosti otplate države također pružaju dodatne povrate ulagačima ako su ishodi povoljniji od očekivanih. Stoga mogu biti privlačan instrument i za zajmodavce i za zajmoprimce koji se mogu upotrebljavati u situacijama u kojima na dužnikovu sposobnost plaćanja mogu znatno utjecati vanjski čimbenici koji se mogu pouzdano izmjeriti, ali se ne mogu predvidjeti bez znatnog odstupanja. Jednom vrstom dužničkih instrumenata temeljem sposobnosti otplate države, poznatom kao instrumenti za povrat vrijednosti (VRI), već su se koristile brojne države zajmoprimci, uključujući Grčku, Meksiko, Surinam i Zambiju. Ali ako želimo da dužnički instrumenti temeljem sposobnosti otplate države, prije svega instrumenti za povrat vrijednosti, iskoriste svoj potencijal, treba poboljšati njihov integritet, učinkovitost i utrživost.

Događaji pokretači

Izvješće Radne skupine za državni dug nudi prijedloge kako to učiniti. Primjerice, izvješće pokazuje da “događaji pokretači” i formule koje se rabe za usklađivanje otplate servisiranja duga moraju biti jasno definirani i moraju točno odražavati promjene u dužnikovoj sposobnosti otplate. To znači učinkovito bilježenje i mjerenje novčanih tokova koji će biti izravno dostupni određenoj državi u trenutku dospijeća duga.

Povrh toga, formule za otplatu moraju očuvati pozitivne poticaje za dužnike, čime se smanjuje rizik od moralnog hazarda. Kako bi se maksimizirao uzlazni potencijal instrumenata za povrat vrijednosti, oni bi trebali biti inkorporirani u referentne obveznice s fiksnim prinosom, tako da je kombinirani instrument likvidniji i vjerojatnije da će biti uključen u obvezničke indekse. A dokumentacija mora biti standardizirana, kako bi se smanjili i troškovi i rizici. Standardizacija bi promicala prihvaćanje dužničkih instrumenata temeljem sposobnosti otplate države u javnosti, slično kao što je to učinila za klauzule o zajedničkom djelovanju u obvezničkim ugovorima.

Naravno, čak i uz poboljšani dizajn, dužnički instrumenti temeljem sposobnosti otplate države nisu lijek za sve. Iako mogu pomoći u privlačenju više privatnih ulaganja u napore za rješavanje globalnih izazova, bit će potrebna dodatna rješenja, posebno financijske inovacije. Razvoj većeg izbornika potencijalno korisnih financijskih formata trebao bi biti hitan prioritet.