Svijet se suočava s rizikom da će velike središnje banke poduzeti konkurentna povećanja kamatnih stopa koja bi mogla izgledati poželjno za njihove zemlje pojedinačno, ali bi mogla odvući svjetsko gospodarstvo u nepotrebnu recesiju. Ovaj scenarij i dalje se može izbjeći, ali polako propuštamo priliku.

Agresivna povećanja kamatnih stopa namijenjena borbi protiv visoke inflacije u zemlji imaju smisla izolirano. Primjerice, s obzirom na dugotrajno podcjenjivanje postojanosti američke inflacije, nedavno obećanje predsjednika Feda Jeromea Powella da će nastaviti s porastom stopa, unatoč riziku od recesije, čini se razumnim.

Kako bi osigurao da inflacijska očekivanja ostanu usidrena na niskoj razini, Fed bi radije pogriješio da bude preagresivan, nego da riskira premalo. Preko Atlantika, Europska središnja banka i Britanska središnja banka također su obećale povećati kamatne stope kako bi se nosile s najvećom inflacijom zabilježenom posljednjih desetljeća.

Problem s takvim pristupom je u tome što povećanje kamatnih stopa bilo koje velike središnje banke ima za posljedicu izvoz inflacije u druge zemlje, prisiljavajući druge središnje banke da povećaju kamatne stope više nego što bi inače učinile.

Primjerice, kada Fed podigne kamatnu stopu, ako Britanska središnja banka i Europska središnja banka ne odgovore, funta i euro amortizirali bi se prema američkom dolaru, što bi dovelo do viših uvoznih cijena i pridonijelo ionako visokoj inflaciji.

Ako Britanska središnja banka i Europska središnja banka odgovore daljnjim povećanjem kamatnih stopa, izvoze malo dodatne inflacije natrag u Sjedinjene Američke Države i druga gospodarstva. Rezultat je povećanje kamatnih stopa koje više šteti svjetskoj proizvodnji i zaposlenosti nego što bi te zemlje možda željele kolektivno vidjeti.

Uvezena inflacija
Za 66 manjih gospodarstava koja svoje valute vežu za američki dolar – posebno ona bez značajnih kontrola kapitala, poput Hong Konga, Paname i Saudijske Arabije – lokalne kamatne stope imaju tendenciju automatskog rasta kad god SAD podigne kamatnu stopu, čak i kada su više stope štetne za njihove gospodarske izglede.

Budući da se globalni rast već usporava, zbog ruskog rata u Ukrajini i pratećeg porasta cijena energije i hrane, val sve viših kamatnih stopa mogao bi gurnuti svjetsko gospodarstvo prema negativnom rastu.

Uz određenu koordinaciju, glavne svjetske središnje banke mogle bi ostvariti cilj kontrole inflacije s manje agresivnom strategijom nego što bi svaka usvojila odvojeno. Međutim, pojačane geopolitičke napetosti i produbljivanje nepovjerenja među nekim velikim gospodarstvima otežavaju koordinaciju politike.

Srećom, globalizirano konkurentno povećanje kamatnih stopa još se nije dogodilo. U Kini i Japanu – drugom i trećem po veličini svjetskom gospodarstvu – inflacija je trenutačno ispod 3%, u usporedbi s 8% ili više u SAD-u, Velikoj Britaniji i eurozoni. To znači da ne trebaju povećavati svoje kamatne stope kao odgovor Fedu, Britanskoj središnjoj banci i Europskoj središnjoj banci.

Zapravo, kineske vlasti razmišljaju o snižavanju kamatnih stopa kako bi potaknule rast, a japanski donositelji politike – koji su desetljećima više zabrinuti zbog deflacije nego inflacije – ne čine se pretjerano zabrinutima. Za sada se čini da su obje zemlje spremne prihvatiti amortizaciju svojih valuta.

Ali to bi se moglo promijeniti. Budući da se ne nazire kraj ratu u Ukrajini, ne očekuje se da će cijene energije uskoro pasti. Kina i Japan veliki su uvoznici nafte i plina, pa ih rast cijena energije više brine nego što brine SAD (korisnik viših cijena energije).

Iako su trenutačne kineske i japanske stope inflacije znatno niže nego u drugim velikim gospodarstvima, one i dalje brzo rastu: kineske su se utrostručile od početka godine, s godišnje stope od 0,9% prema 2,7%, a Japan su se u istom razdoblju peterostruko povećale s 0,5% na 2,6%. Ako se taj trend nastavi, uvezena inflacija uskoro će postati glavna politička briga i za njih.

Gubitak radnih mjesta
Donositelji politike trebali bi iskoristiti priliku za suradnju prije nego što bude prekasno. Koordinirani odgovor na globalnu financijsku krizu prije deset godina koristan je model za takvu suradnju. Tada je zabrinutost zbog toga što su se druge zemlje, uključujući Kinu, švercale u početku destimulirala svako pojedinačno gospodarstvo od poduzimanja dovoljno hrabrih mjera u vezi s fiskalnim poticajima.

Međutim, razgovori s Kinom na skupu G20 i drugima ublažili su te zabrinutosti, a veliki kineski paket poticaja povećao je potražnju za robom iz Europe, SAD-a i drugih zemalja, što je drugim zemljama učinilo privlačnijima osmišljavanje vlastitih značajnih paketa poticaja. Taj multilateralni napor pomogao je ublažiti krizu.

Ovaj put eskalacija geopolitičkih napetosti i nasljeđe trgovinskog rata bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa produbili su nepovjerenje među nekim svjetskim gospodarskim velesilama.

Iako je priroda gospodarskog izazova različita (ovaj put inflacija u odnosu na deflaciju tada), potreba za koordinacijom politika slično je važna kako bi se smanjila proizvodnja i gubitak radnih mjesta. Ako to uspije, također će se poboljšati prilika za koordinaciju politika potrebnu za pobjedu u globalnoj borbi protiv klimatskih promjena.

© Project Syndicate, 2022.