Niti Joe Biden niti Kamala Harris nisu bili moj prvi izbor među aspirantima za demokratsku predsjedničku nominaciju u Sjedinjenim Američkim Državama. No kad je Biden najavio da će senatorica Harris biti njegova kadidatkinja za potpredsjednicu, osjećala se ugodna promjena.
Govornici na nedavno okončanoj Demokratskoj nacionalnoj konvenciji, uključujući neke republikance, poput bivšeg guvernera savezne države Ohaio, Johna Kasicha, naglasili su važnost uljudnosti i empatije u politici. U svom nadahnutom govoru zahvale, Biden je naglasio potrebu da Amerika “ponovno bude svjetlo svijeta”.
Slušajući te riječi, osjetio sam nalet nade. Ako Biden i Harris pobijede u studenome, uvest će važne političke inicijative. Poboljšat će sramotan američki sustav zdravstvene skrbi koji isključuje velik dio stanovništva iz najnovijih medicinskih istraživanja i najboljih zdravstvenih ustanova na svijetu.
Oni će pokušati ispraviti sve lošije uvjete s kojima je suočena američka radnička klasa i povratiti neke od napora koje su Sjedinjene Američke Države ulagale u borbu protiv klimatskih promjena. Ali ne mislim da će se zalagati za takve radikalne reforme za koje bi to pokušali učiniti neki poput Elizabeth Warren ili Bernieja Sandersa.

Više izgleda za pobjedu
Ipak postoje dva razloga za nadu. Prvo, Biden i Harris imaju više izgleda za pobjedu nego što bi ih imali radikalniji demokratski aspiranti. Drugo, oni će podržati institucije koje su prethodno činile Ameriku snažnom i povratiti njeno vodstvo na svjetskoj sceni. To će biti ključno: iako je puno toga napisano o onome što bi Biden i Harris trebali učiniti za Ameriku, oni također imaju globalnu odgovornost.
Jedna od najštetnijih posljedica predsjedanja Donalda Trumpa je gubitak međunarodnog ugleda Amerike. To je imalo ogroman nepovoljni učinak, iz čega je diljem svijeta nastao populizam i autoritarizam.
Dosadašnji globalni angažman Amerike zasigurno nije bez mrlje. Primjerice, u 1960-ima i u ranim 1970-ima, nekoliko je puta bila na pogrešnoj strani povijesti, uključujući nastavljanje s Vijetnamskim ratom, prešutno podržavanje svrgnuća predsjednika Čilea Salvadora Allendea i u pokušajima sprječavanja neovisnosti Bangladeša.
Srećom, ta hladno “realistična” američka vanjska politika polagano je ustupila pred politikom s bar nešto moralnog kompasa i globalnog značaja. Predsjednik koji zaslužuje najveće priznanje za taj pomak je Jimmy Carter. Iako se nije isticao i nije bio dobar u politiziranju, Carter je imao rijetku vatrenost, što je bilo očito u njegovom dirljivom intervjuu 2018. s voditeljem Stephenom Colbertom u emisiji The Late Show, bio je spreman izgubiti za neki moralni cilj.
U današnjem globaliziranom svijetu, moramo priznati da su sva ljudska bića rođena jednaka, ne samo svi sunarodnjaci. Hiper-nacionalizam nije loš samo za ekonomiju, već je i moralno pogrešan. Siguran sam da će doći vrijeme kada ćemo gledati na hiper-nacionalizam, uvjerenje da su nečiji sunarodnjaci posebni i zaslužniji od ostalih, na isti način na koji danas gledamo na rasizam ili kastinski sustav.
Budući da trenutno živimo u svijetu država-nacija, nacionalizam je za sada neizbježan. No potrebni su nam vođe koji mogu pokrenuti međunarodni misaoni sklop u cilju izgradnje bolje budućnosti za cijelo čovječanstvo, uključujući siromašne i izvlaštene gdje god oni živjeli. To je velika odgovornost koju Biden i Harris moraju nositi na svojim leđima u pokušaju ponovne uspostave globalnog vodstva iz kojeg se Amerika povukla pod Trumpom.
Po pitanju internacionalizma, Biden i Harris možda bi trebali uzeti u obzir razmišljanja prvog indijskog premijera, Jawaharlala Nehrua, koji je govorio elokventnije o tim vrijednostima od možda bilo kojeg drugog vođe.
Nehru se borio za neovisnost Indije, u kojoj je nacionalizam očito bio pokretačka sila. No bio je svjestan da moramo težiti svijetu u kojem ljudski identitet ima prednost nad rasnim, vjerskim i nacionalnim identitetom.

Opasnosti nacionalizma
Nehru je jasno iznio svoj stav u izvanrednom pismu iz 1953. glavnim indijskim ministrima: “Osjećaj nacionalizma je iskustvo rasta i proširenja za pojedinca ili naciju”, pisao je. “Posebice kad je neka zemlja pod stranom dominacijom, nacionalizam je sila koja osnažuje i ujedinjuje. No dođe faza u kojoj ona može imati i utjecaj ograničavanja […]”.
Nehru je vjerovao da ta faza dođe jer “Svi narodi pate od iste zablude da su oni izabrani i bolji od svih ostalih. Kad postanu snažni i moćni, pokušaju nametnuti sebe i svoje običaje ostalima”, ali naposljetku “pretjeraju, spotaknu se i padnu”.
Nehru zaključuje s upozorenjem za svoju zemlju koja je tek postala neovisnom. “Mi u Indiji moramo biti osobito oprezni po tom pitanju zbog naše tradicije kasti i separatizma. Imamo sklonost podjeli u odvojene skupine i zaboravljanju na veću cjelinu”.
Prepuštam Bidenu i Harris da izvuku lekciju iz Indije koju mogu i primijene je u Sjedinjenim Američkim Državama. I neću odustati od nade da će oni afirmirati globalnu odgovornost Amerike i ponovno oživjeti njenu ulogu vodstva, koristeći je za promicanje interesa cijelog čovječanstva.

© Project Syndicate 2020.