Iako to još nitko služeno ne želi od nadležnih priznati, Hrvatska je definitivno odustala od mlaznog ratnog zrakoplovstva.

Migovi-21 koji trenutno, više ili manje uspješno, vrše tu funkciju su još u doba Domovinskog rata bili zastarjela borbena tehnika, a danas su to raritetni strojevi koji se, vjerojatno nadljudskim naporima, održavaju u letnom stanju, a kroz godinu-dvije će im isteći i posljednji resursi koji bi im dopuštali da polete.

Politička hrabrost

Naravno da su činjenice o Migu-21 poznata svima te Hrvatska već 15-ak godina ima projekte za nabavku nove borbene eskadrile s lovcima 4. ili čak i 5. generacije. Prvi natječaj je raspisan 2011., a do danas se zapravo nije promijenilo ništa.

Niti jedna vlada nije imala političke hrabrosti donijeti odluku o nabavku zrakoplova – izuzetak je prethodna vlada Andreja Plenkovića koja je pod pritiskom tadašnjeg ministra obrane Damira Krstičevića prihvatila “Potemkinovu ponudu” za nabavku rabljenih F-16 iz Izraela, iako je gotovo svima bilo jasno da se radi, ili o nemogućoj misiji zbog činjenice da su to američki, a ne izraelski avioni, ili o bizarnom planu modernizacije s aparatima starim 40-ak godina.

No, i Krstičevićev projekt je završio kao i svi do sada – kao što bi rekli na Sinjskoj alci, “U ništa”. Krstičević se nije dao te je odmah nakon što je postalo jasno da od izraelskih Baraka neće biti ništa, pokrenuo novi projekt nabavke koji je uključio širi spektar mogućih naručitelja, ali i dalje je Izrael za koji se vjerovalo da će postići neki sporazum s SAD-om oko mogućnosti isporuke rabljenih F-16 Hrvatskoj, bio svojevrsni favorit.

Kao neke prijelazne mogućnosti su se nudili, također prastari i otpisani, zrakoplovi F-16 iz Grčke i Norveške, a koje bi dobili gotovo besplatno. No, dvije zrakoplovne nesreće u kratkom razdoblju u Hrvatskoj u kojima je poginulo četvero mladih i perspektivnih pilota su u javnosti, a li i samoj vojsci, učinile bespredmetnom daljnju raspravu oko starih mlažnjaka.

Ali, kako je rast BDP-a Hrvatske bio postojan te je bila realna opcija da Hrvatska krene u kupnju i novog zrakoplova, izvjesno europske proizvodnje – Gripen, Rafale ili manje vjerojatno i Eurofighter.

Kako je EU već prije nekoliko godina donijela regulativu prema kojem vojne nabavke nisu potrošnja nego investicije koje izravno utječu na rast BDP-a, izvjesno da bi Hrvatska u takvoj konstelacijii snaga mogla relativno “povoljno” i brzo nabaviti eskadrilu ili dvije novih mlaznih lovaca.

Pod jeftino se misli na iznos od nekih 1,5-2 milijarde eura, a pod brzo da bi to moglo biti u razdoblju 3-5 godina. No, sredinom ožujka je Europu, a i svijet, pogodila pandemija Covida-19 koja je donijela neviđene posljedice u suvremenoj europskoj povijesti – potpuno zatvaranje država, zaustavljanje ekonomije i čitavog društvenog života te teške zdravstvene posljedice.

Naravno da takva situacija dovodi do velikih ekonomskih kriza te je već na proljeće i hrvatska vlada donijela rebalans proračuna u kojem više nije bilo stavke za nabavku borbene eskadrile. Iz MORH-a su tih dana i službeno objavili da se natječaj za odabir isporučitelja novog borbenog zrakoplova koji je u tijeku odgađa na neodređeno vrijeme, vjerojatno do jeseni.

Ali, samo nekoliko tjedana kasnije došlo je i do najave prijevremenih izbora te je svima bilo jasno da se postojeća vlada u tehničkom mandatu, a još manje ona nova kad bude formirana, zasigurno neće baviti prioritetno borbenim avionima u situaciji problema nastalih korona krizom i potresom u Zagrebu.

Već na predstavljanju nove vlade postalo je štošta jasno. Iz kombinatorike je, vlastitom odlukom navodno osobno pogođen dvjema tragedijama u HRZ-u, ispao moćni ministar Damir Krstičević, koji se čak povukao potpuno iz politike i javnosti, a kojem premijer gotovo ništa nije moga odbiti.

Na scenu je stupio “mladi lav HDZ-a” Mario Banožić koji je u nastupnom govoru kao novi ministar obrane najavio da “ne odustaje od nabavke novog borbenog zrakoplova, no da očekuje da će se proces odabira završiti do kraja mandata ove vlade”, dakle do sredine 2024.

Ako je jasno da je Hrvatska u dva navrata već završila ili trebala završiti taj proces odabira, jednom sredinom prošle godine, a drugi put sredinom ove godine, jasno je da se tu nema što puno više proučavati i kalkulirati. Potrebna je samo politička odluka, naravno i novac, da se to napravi. Očito niti jednog niti drugog za sad nema te da se, više ili manje u tišini, odustaje od mlazne eskadrile.

Pritisak na kompanije

U situaciji nastupajuće recesije, izvjesnog rasta nezaposlenosti i siromaštva stanovništva narednih mjeseci, zdravstvenog sustava koji je prenapregnut i prezadužen, kaotične situacija s obnovom potresom razrušenog Zagreba, teško je očekivati da će i ova vlada imati hrabrosti prelomiti i donijeti odluku da se usprkos svemu tome ide u trošak od 10-ak milijardi kuna za nove borbene zrakoplove.

Situaciju bi eventualno mogla promijeniti odluka same EU da velike vojne narudžbe budu jedna od ključnih poluga obnove poljuljane europske industrije. Europski zrakoplovni konzorcij Airbus zapošljava diljem EU izravno 140 tisuća ljudi, a barem još toliko ih je vezano posredno uz tvrtku.

Ključne zemlje konzorcija, Njemačka i Francuska, su već počele vršiti pritisak na svoje civilne zrakoplovne kompanije da, usprkos krizi tržišta zračnog prometa, ne odustaju od postojećih i novih narudžbi od Airbusa koji je prij koji dan najavio otpuštanje 15 tisuća ljudi.

Zemlje članice EU-a su trenutno naručile 380 vojnih zrakoplova u vrijednosti većoj od 500 milijardi dolara, a vjerojatno barem za još polovicu toga broja i iznosa postoji potreba. No, radi se isključivo o narudžbama američkim tvrtkama Boeing za njihov zrakoplov F-18 te Lockheed Martin za njihove F-16 i F-35. Da li je moguće da dođe do velikih otkazivanja ugovora Amerikancima i okretanju domaćoj EU industriji?

Ovog trenutka to zvuči kao blasfemija koja bi ozbiljno ugrozila 70-godišnju paradigmu transatlantskog partnerstva ovjerenog kroz NATO, ali činjenica je da nepredviđene situacije dovode do nepredviđenih poteza.

To bi posebice moglo dogoditi ako Donald Trump ostane u Bijeloj kući i nakon američkih izbora u studenom. U slučaju da EU zbilja postigne neki Europski program naoružavanja, tada bi na tom tragu izvjesno i Hrvatska dobila svoje mlažnjake po vrlo prihvatljivim uvjetima za javnost.