Prije nekoliko dana završen je ponovljeni natječaj za opskrbu plinom hrvatskih plinskih područja. Na tenderu za plinsko područje Grada Zagreba nakon više od stotinu i šezdeset godina došlo je do promjene opskrbljivača, što je izazvalo posvemašnju buru reakcija u javnosti.

Međimurje plin, na natječaju Hrvatske regulatorne energetske agencije (HERA) pobijedilo je Gradsku plinaru Zagreb – opskrbu (GPZO) i nakon 162 godine prekinulo njenu dominaciju u plinskoj opskrbi u Gradu Zagrebu. Ponudilo je sedam posto nižu cijenu. Kako Grad Zagreb iznosi više od 20 posto plinske opskrbe u Hrvatskoj morali su odustati od opskrbe na drugim plinskim područjima, što je bio uvjet natječaja.

Političari, medijski djelatnici i energetska, u medijima vidljiva, struka, osobito aktivni u borbi protiv korupcije i osobito glasni u pozivima za transparentnost javnih nabava, preplavljeni apokaliptičnom patetikom, insinuirali su kako se natječaj trebao – namjestiti. Kao da bi netko u ovom pokušaju liberalizacije tržišta trebao biti pretplaćen na posao.

Cjenovni izazovi
Stvar je išla čak do pozivanja na uvođenje planske ekonomije i povratak krutih monopola u od strane jednog od najuglednijih, ili barem s najvećim medijskim dosegom, hrvatskih energetskih analitičara. Pojava konkurencije, u pravilu, donosi brojne povlastice za korisnike, kako u pogledu izbora, kvalitete usluge, ali i u cjenovnom smislu.

Korisnici u Zagrebu, usprkos širenju panike od strane gradonačelnikove svite, što je donekle za razumjeti jer Zagrebačkom holdingu, čiji je GPZO dio, prijeti gubitak likvidnosti od 200 milijuna eura, nemaju razloga za brigu.

Promijenit će im se tek tvrtka koja ispostavlja račun, ali koja ima vrlo dobra iskustva u radu s korisnicima pa ne se ne bi trebale očekivati poteškoće. Promjena, naprotiv, ne mora biti nužna. Na liberaliziranom tržištu, naime, postoji element izbora pa svaki korisnik na tržištu može izabrati vlastitog ponuđača.

Pred zagrebačkom tvrtkom sada je osmišljavanje konkurentnog pristupa korisnicima. Za njih je važno izabrati bilo kojega opskrbljivača, kako njihova usluga ne bi potpala pod opskrbu HEP Plina kao zajamčenog opskrbljivača.

Kod zajamčenog opskrbljivača, naime, postoje cjenovni izazovi, zbog odsustva ugovornih odnosa. Tržišna orijentacija nije važna samo zbog spašavanja tekuće likvidnosti Zagrebačkog holdinga, nego i zbog dugogodišnje povijesti ove lokalne tvrtke koja je vrlo često služila kao poluga za zadovoljavanje političkih i socijalnih interesa, kao u dvije netom završene krize.

Također, u cjenovnoj energetskoj krizi GPZO je bio zajamčeni opskrbljivač. U situaciji kada su mnoge tvrtke nepovratno napustile posao opskrbe, ta je tvrtka morala preuzeti korisnike za što nije imala ugovorene dovoljne količine plina kod veletrgovaca. Zato su morali kupovati plin na spot tržištu što je značajno skuplje od dugoročnog ugovaranja.

Ako tome dodamo i nepotrebne kalkulacije nekih bivših djelatnika, “wannabe tradera”, možemo dobiti dobru ilustraciju utega s kojim je u nove natječaje ušao GPZO. Poput prijetnje ovrhama i blokadama zbog neplaćenog plin veletrgovcima i ostalih troškova bivanja političkom i socijalnom kriznom polugom što nije anulirao ni incidentni višak plina u hrvatskom plinskom sustavu prošle godine.

Zatečeno stanje, administracija Tomislava Tomaševića poželjela je riješiti brakom iz računa s državom, željom da HEP preuzme poslovanje GPZO-a, pri čemu bi gradu ostalo isključivo upravljanje plinskom infrastrukturom. No, tu je namjeru pokopala “faktura” za istovjetnu ulogu HEP-a na nacionalnom nivou, od približno milijardu eura potrebne dokapitalizacije iz državnog proračuna i/ili državnim kreditiranjem.

Ukratko, to su razlozi zbog kojih se GPZO i novu šansu koju mu je dala HERA, ponavljanjem natječaja, morao javiti s povišenom maržom. Međimurje plin tog utega nije imao pa je mogao biti povoljniji, kao što je uostalom bio i na mnogim drugim plinskim područjima.

Legalna kompanija
Kako se veleprodajne cijene za dugoročnije ugovore formiraju temeljem cijene na referentnim burzama, za pretpostaviti je kako dramatičnih razlika u cijeni koju postižu GPZO i ostali opskrbljivači sa svojim dobavljačima nema. Međutim, ono o čemu nitko ovih dana ne govori mnogo, što je na nacionalnoj razini vidljivo kod HEP-a, a na lokalnoj bi primjer bio Zagrebački holding, jest pitanje u kojoj se to tržišno orijentiranoj zemlji događa da se lokalne samouprave bave i upravljanjem infrastrukturom i tržišnom djelatnošću opskrbe?

Ne radi li se ovdje o institucionalnoj korupciji? Odgovori na ta pitanja učinili bi bespredmetnim evidentne igre u kojima neki ambiciozni direktori, bez znanja vlasnika tvrtke, postaju proxy ratnici za oslabljivanje novih hrvatskih energetskih pozicija, vezanih uz ojačavanje važnosti hrvatske energetske infrastrukture za opskrbu ovog dijela Europe ključnim energentima.

Ipak, konkretno, uz svu svijest umreženosti MVM-a, kao dobavljač Međimurje plina, s mađarskim regulatorom, koji su nekim hrvatskim kompanijama prouzročili poslovne probleme u toj zemlji, kao i izloženosti te kompanije ruskim energentima, ta je kompanija u našoj zemlji legalna. Već se neko vrijeme zakupljuje kapacitete LNG terminala na Krku za operacije u Hrvatskoj. Ili netko želi otvoriti Pandorinu kutiju zabrane europskih kompanija u zemlji EU?