Brzi marš umjetne inteligencije ne samo da ometa konvencionalne pojmove rada. On mijenja i bit ljudskog identiteta. Dok je prethodni tehnološki razvoj promijenio ljudsko ponašanje i izgled, umjetna će inteligencija korjenito preoblikovati temeljna društvena i politička uvjerenja pojedinaca, uključujući ona o prirodi i ulozi države.

Zbogom ekonomiji znojenja

U industrijskoj revoluciji 19. stoljeća mehanička energija, uglavnom potaknuta sagorijevanjem ugljika, zamijenila je ljudsku i životinjsku energiju u transformaciji prirode i proizvodnji industrijskih i potrošačkih dobara. Kako je revolucija sazrijevala u 20. stoljeću, težak fizički rad prepušten je sve manjoj skupini zanimanja.

Za uvid u većinu predindustrijskog rada, pogledajte krovopokrivače, koji su danas još uvijek iscrpljeni i premoreni crnčenjem po svim vremenskim prilikama u neugodnim, iskrivljenim položajima tijela. Oni čuvaju u 21. stoljeću ono što je nekada bilo opće iskustvo. Automehaničari s početka 20. stoljeća saginjali su se nad svojim alatima, podizali teške predmete i primjenjivali ogromne količine energije. Njihovi kolege s početka 21. stoljeća gledaju monitore i prate robote koji su preuzeli teške fizičke zadatke. Kada je ekonomija znojenja nestala, radnici su postali slabiji, ali i zdraviji. Oni koji žele zadržati tjelesnu snagu sada idu u teretanu.

Revolucija informacijske tehnologije predstavljala je još jedan korak u ljudskom razvoju. Kako su strojevi preuzeli više kognitivnih zadataka, računala sada nadziru robote koji obavljaju fizički posao. Ukidanjem mentalnog rada (poput složene aritmetike koju su nekada obavljali prodavači), nastavio se isti stari obrazac: mnogi su ljudi prestali razmišljati na poslu i posvetili tu energiju križaljkama, sudokuu…

Današnja revolucija ide mnogo dalje, jer utječe na to kako se kolektivna aktivnost konceptualizira. Ovaj je razvoj događaja možda najjasniji u vojsci, ali utječe na političko sudjelovanje, pa čak i naše razumijevanje legitimne vlasti.

Dvadeseto stoljeće obilježili su najrazorniji ratovi u ljudskoj povijesti, koji su zauzvrat proizveli novi impuls za demokratizaciju. Budući da su vojnici i njihove obitelji trebali biti nagrađeni za svoje žrtve, oba su svjetska rata dovela do proširenja franšize. Klasični politički liberalizam smatrao je da se od ljudi ne bi trebalo očekivati da žrtvuju svoje živote za određeni politički entitet, osim ako nemaju pravo glasa o tom pitanju.

Ali tehnologija nudi način da dođe do kratkog spoja u ovom procesu. Diljem svijeta od obrazovanog urbanog stanovništva sve se više ne očekuje da se bavi brutalnom stranom ljudskih poslova. Razmislite o Rusiji. Ruski predsjednik Vladimir Putin oslanjao se na poluautonomne plaćeničke skupine, periferno stanovništvo, pa čak i zatvorenike kako bi vodio svoj rat u Ukrajini, jer zna da su populacije Moskve i Sankt Peterburga tjelesno i – što je još važnije – psihološki neprikladne za taj zadatak.

Svećenici zadnji čuvari

To, naravno, nije novi problem. Prije Prvog svjetskog rata vojni zapovjednici u velikim europskim zemljama pitali su se kako će izvesti na teren velike vojske, jer je suvremeni industrijski život mnoge novake učinio tjelesno neprikladnima za vojnu službu. Danas vojni planeri još uvijek imaju iste brige. Pentagon je 2017. procijenio da 71% mladih Amerikanaca (u dobi od 17 do 24 godine) nije sposobno za službu i otada je taj udio porastao na 77%. Ali on ima tehnologije koje su ranije generacije jedva mogle zamisliti. Rat preuzimaju bespilotni uređaji – poput autonomnih bespilotnih letjelica – baš kao što je bilo s industrijskim i činovničkim radom u ranijim razdobljima. Da biste razumjeli političke posljedice automatizacije rata, samo razmislite o tome kako se društvo općenito promijenilo u moderno doba. U srednjovjekovnom društvu ljudi su općenito bili podijeljeni u tri skupine: svećenike (oratores), ratnike (bellatores) i radnike (laboratores): one koji su govorili ili se molili (svećenstvo); one koji su se borili (aristokracija) i ostale, koji su zapravo obavljali neki “posao” u obliku manualnog rada.

Upravo je zbog svoje borbene sposobnosti aristokracija izvorno mogla zahtijevati ogromnu političku moć. No, kada su se prestali boriti i povukli u sujetno sudsko postojanje, legitimnost njihove vladavine nestala je u oblaku parfema. Rat i politika demokratizirali su se masovnim vojskama koje su uslijedile nakon Francuske revolucije. Ali sada kada se rat vodi kroz tehnologiju, moć se opet udaljava od naroda. Što će biti s preostalim društvenim skupinama? Baš kao što je industrijska revolucija smanjila potrebu za radnicima, zbog revolucije umjetne inteligencije, ljudi postaju zastarjeli u vojnoj sferi. Kao i radnici prije njih, ratnici postaju strojevi. Tako ostaju svećenici koji imaju zadatak sačuvati ono što je još uvijek izrazito ljudsko. Jesu li i oni podložni postupnom proglašenju viškom i eventualnom egzistencijalnom uništenju tehnologijom? U strahu da jesu, neki kritičari i tehnološki čelnici pozivaju na “stanku” u razvoju umjetne inteligencije. Ali tehnologija nikada nije zastala samo zato što su neki ljudi to željeli.