U prošlosti sam puno pisao o dobrim stranama mogućnosti da Europska unija izda vječne obveznice. Ali danas predlažem da to napravi svaka pojedina zemlja članica.

U ovom bi trenutku za EU bilo nemoguće izdati vječne obveznice, jer su zemlje članice previše podijeljene. Poljska i Mađarska su uložile veto na novi proračun EU i fond za oporavak od Covida-19, a takozvanih štedljivih pet (Austrija, Danska, Njemačka, Nizozemska i Švedska) više su zainteresirane za štednju novca, nego za njegovu raspodjelu za opće dobro.

Investitori će kupiti vječne obveznice samo od entiteta za koje vjeruju da će nastaviti postojati u predvidljivoj budućnosti.

To je bila istina u Britaniji u osamnaestom stoljeću (kad su izdali Konzole) te u Sjedinjenim Američkim Državama (kad su konsolidirali dugove pojedinačnih država). Na žalost, to nije istina za EU danas.

Orbán vuče prema dnu

EU se našla u vrlo teškoj situaciji. Upravo doživljava drugi val pandemije Covida-19 koji prijeti da će biti čak i gori od prvog. Zemlje članice iskoristile su većinu svojih financijskih sredstava u borbi protiv prvog vala.

Pružanje zdravstvene skrbi i oporavak ekonomije zahtijevat će puno više od 1,8 bilijuna eura u novom proračunu i fondovima za oporavak, nazvanim EU Nove generacije. U svakom slučaju, dostupnost ovih fondova odgodilo je veto Mađarske i Poljske.

Mađarski premijer Viktor Orbán zabrinut je da bi nove odredbe o vladavini prava mogle postaviti praktična ograničenja na njegovu osobnu i političku korupciju. Toliko je zabrinut da je zaključio obvezujući ugovor o suradnji s Poljskom, povlačeći zemlju prema dnu, zajedno sa sobom.

Izgleda da postoji jednostavan način za zaobilaženje veta: aktivirati takozvani postupak pojačane suradnje. Formaliziran je u Lisabonskom sporazumu, s izraženom namjenom stvaranja pravne osnove za dodatnu integraciju eurozone, ali nikad nije korišten u tu svrhu.

Njegova je velika vrijednost u tome što se može koristiti u fiskalnu svrhu. Podskupina zemalja članica može odrediti proračun i složiti se o načinu njegovog ulaganja – recimo, putem zajedničkih obveznica.

Na ovom bi mjestu vječne obveznice bile vrlo korisne. Izdale bi ih zemlje članice, a njihovo bi postojanje bilo toplo prihvaćeno među dugoročnim investitorima, kakve su kompanije koje se bave životnim osiguranjem.

Vječne obveznice nude odličnu prednost zato što glavnicu nikad ne treba vratiti; potrebno je plaćati samo godišnje kamate. Smanjenje trenutnih vrijednosti isplate budućih kamata nestaje tijekom vremena – približit će se nuli, ali nikad neće toliko iznositi.

Određeni iznos financijskih sredstava, recimo, trenutno planiranih 1,8 bilijuna eura – bio bi nekoliko puta vrjedniji, ako bi se koristio za izdavanje vječnih obveznica, umjesto onih običnih. To bi u velikoj mjeri riješilo financijske probleme Europe.

EU opet može biti jaka

Kad bi jedna zemlja izdala vječne obveznice, to bi imalo dodatne prednosti, a druge bi europske zemlje otkrile da je to primjer kojeg vrijedi slijediti. Štedljiva petorka bi vječne obveznice trebala smatrati osobito privlačnim. Nakon svega, one imaju svojstvo da štede novac.

Postoji puno zahtjeva za izdavanje dugotrajnih obveznica od strane osiguravajućih tvrtki i drugih dugoročnih investitora na tlu Europe, a isti nisu zadovoljeni.

Kao prvo, oni bi mogli zahtijevati premiju za vječne obveznice, jer nisu upoznati s tim instrumentom. Ali premija će vjerojatno nestati kad se naviknu na njih.

Italija nije među zemljama koje su dovoljno sretne da u svoje ime izdaju vječne obveznice; pa ipak ona treba pomoć više od ostalih. Italija je treća najveća ekonomija u eurozoni – što bi EU bez nje?

Bila bi prekrasna gesta kad bi zemlje koje prodaju vječne obveznice u svoje ime, jamčile i njihovo izdavanje od strane Italije.

To bi ojačalo EU i na taj način bi ona neizravno od njih imala koristi. S vremenom bi EU mogla ponovno postati dovoljno jaka te izdati vječne obveznice u vlastito ime. To je cilj kojem vrijedi stremiti.