U sjeni novih žarišta koronavirusa, postizbornih političkih trampi i propasti turističke sezone, vijest o ulasku Hrvatske u Europski tečajni mehanizam prošla je dosta ispod radara. A ulazak u, kolokvijalno, “čekaonicu za euro” jedan je među najznačajnijih događajima za ekonomiju u ovoj godini.

Što se zapravo dogodilo? Hrvatska je nakon ispunjenja mini-liste reformi, jedne “light varijante”, dobila zeleno svjetlo članica eurozone da napravi konkretan iskorak prema uvođenju eura kao vlastite valute, na što se uostalom obvezala pristupanjem EU.

Tečaj kune prema euru utvrđen je na 7,5345 i dok smo u mehanizmu središnja banka održavat će taj odnos u rasponu +/-15 posto što bi trebao biti signal da je ekonomija koliko-toliko usklađena s glavnim kretanjima eurozone.

Prema pravilima monetarne unije, zemlja mora provesti minimalno dvije godine u tečajnom mehanizmu nakon čega može uvesti euro, ali samo ako ispunjava nominalne kriterije iz Maastrichta.

Kobno klađenje na turizam

Za svakodnevicu prosječnog građanina ili poduzetnika ulaskom u ERM II neće se ništa preko noći promijeniti.

Mala (i posve nebitna u globalnim okvirima) država, s druge strane, tim potezom signalizira ulagačima i partnerima jačanje integracijske isprepletenosti s Europom, spremnost da odradi reformske zahvate što se odražava na kreditni rejting i cijenu financiranja što je posebice bitno u okolnostima korona krize.

A korona kriza brutalno je ogolila domaće hendikepe. S dvocifrenim padom BDP-a i otkazima u privatnom sektoru teško se mogu sakriti razmjeri posljedica klađenja na turizam i život od rente u ljetnim mjesecima, umjesto da se olakšava poduzetničko okruženje, potiču inovacije i proizvodnja tijekom cijele godine.

Dodajte tome manjak pravne države, apsurdnu teritorijalnu podjelu, glomaznu administraciju koja buja na krilima stranačke paradržave i klijentelizma, neodrživi mirovinski i zdravstveni sustav, povlaštene skupine poput branitelja i zaposlenika u javnom sektoru u čija se prava u pravilu ne dira, visok javni dug u startu i općenitu sklonost bježanja od reformi za kupovinu socijalnog mira (i izbora) – to je hrvatska stvarnost.

S javnim dugom koji bi se mogao neugodno približiti prema 90 posto udjela u BDP-u ove godine, Vlada nema puno fiskalnog prostora pomagati gospodarstvu, a nade u pakete poput njemačkog ili austrijskog za nas su utopija.

Kako ekonomija funkcionira po načelu spojenih posuda, ne održi li realni sektor (koji puni proračun) glavu iznad vode, neće ni svi koji se iz njega financiraju izbjeći drastične rezove.

Ograničeni fiskalni kapacitet

Zato na ulazak u tečajni mehanizam treba gledati iz perspektive dobro odrađenog posla. OK, popis reformskih zahvata bio je u “light” varijanti, no pod međunarodnim monitoringom – odrađen je uspješno u striktno zadanih godinu dana. Dobro, uz ogradu da je nakon Brexita i Europi u cilju jačati integracijske procese pa se i uz “light” napor otvaraju prethodno zaključana vrata.

Zajednička valuta je ipak druga priča. Da bi euro zamijenio kunu u novčanicima i platnom prometu, Hrvatska treba zadovoljiti konkretne brojke o udjelu javnog duga i deficita, prosjeku dugoročnih kamatnih stopa, stabilnoj inflaciji i tečaju.

Dok kola koronavirus fokus je na minimiziranju zdravstvenih i ekonomskih posljedica pa je logično da fiskalna ograničenja nisu u prvom planu. No, s ograničenim fiskalnim kapacitetom Hrvatska si ne može dopustiti luksuz da u potpunosti zaboravi na visinu duga.

Nije to samo stvar eura i datuma kad će naslijediti kunu već sasvim izvjesne realnosti da koronavirus može potrajati još godinu, dvije (pet?), a prozor za zaduživanje svakim danom je manji.

Zato je euro prilika da se trgnemo kakvu smo zadnji puta imali uoči ulaska u Europsku uniju. I tada su uvjeti za ulazak u europski klub tražili provođenje i nepopularnih poteza, no koristi za društvo i životni standard građana u godinama nakon toga su itekako mjerljivi.

Primjerice, u robnom izvozu ili kad u korona krizi središnja banka uz pomoć valutnog swapa s ECB-om bez problema održava financijsku stabilnost zemlje.

Matematika je, na sreću ili na žalost, vrlo jednostavna. Udio duga u BDP-u može se smanjivati ili rezanjem zaduženja ili povećanjem BDP-a.

Bez čarobnog štapića (primjerice, oprosta dugova) a brojnik i nazivnik ovise o reformama, dobrom poznatom popisu koji se obećava uoči svakih izbora i još brže zaboravlja kad prođu. Ulaskom u tečajni mehanizam pokazali smo da možemo, ako već ne jer smo sami shvatili da više ovako ne ide, onda barem pod monitoringom nekog zrelijeg i pametnijeg.