Rješavanje sve gore klimatske krize zahtijevat će najveće kontinuirano kretanje kapitala u povijesti. Najmanje 100 bilijuna dolara mora se uložiti u sljedećih 20-30 godina kako bi se prešlo na niskougljično gospodarstvo, a potrebno je 3-4 bilijuna dolara dodatnih godišnjih ulaganja kako bi se postigli ciljevi održivog razvoja do 2030. i stabilizirali svjetski oceani.

Mobilizacija ovih ogromnih iznosa i njihovo učinkovito ulaganje dobrano je u okviru kapaciteta globalnog gospodarstva i postojećih financijskih tržišta, ali zahtijevat će temeljne promjene u načinu funkcioniranja tih tržišta.

Konkretno, tradicionalnim financijskim institucijama bit će potrebna pomoć u nabavi pravih projekata, pojednostavljenju osmišljavanja i pregovora o transakcijama te prikupljanju kapitala za njihovo financiranje.

Smanjenje rizika
Mnoge ideje održivosti malih su razmjera, što djelomično odražava prirodu inovacija, gdje se ideje razvijaju, testiraju i, ako su uspješne, na kraju kopiraju. Međutim, nepovezanost između onih koji razvijaju projekte održivosti i svijeta tradicionalnih financija znači da skaliranje takvih inicijativa nije jednostavno.

Uz rizik pretjeranog pojednostavljivanja, zagovornici održivosti mogu biti sumnjičavi prema “visokim financijama” i njihovoj povijesti financiranja neodrživih industrija. Ulagači, s druge strane, mogu biti oprezni s idealističkim pristupima koji zanemaruju stvarnost konačne bilance i možda ih ne zanimaju male transakcije.

S obzirom na ovu nepovezanost, kako proširiti održive projekte s malih ulaganja do raspona od više od 100 milijuna dolara koji počinje privlačiti visoke financije, a time i bilijune dolara potrebnih za promjene na globalnoj razini?

Prije svega potrebna su tri koraka. Prvo, sekuritizacijske tehnike trebale bi se koristiti za objedinjavanje mnogih manjih projekata u jedan koji ima dovoljno kritične mase da bude relevantan.

Kada se njime pravilno upravlja, zajedničko financiranje mnogih projekata smanjuje rizik jer je vjerojatnost da svi istovremeno imaju slične financijske i operativne probleme niska. Međutim, kako bi nastala cjelina zainteresirala ulagače, brojni manji projekti moraju imati zajedničke značajke kako bi se mogli objediniti. To se ne može učiniti naknadno.

Primjerice, moramo razviti zajedničke uvjete za skupove slične imovine, kao što se već događa na američkom maloprodajnom tržištu solarne energije. Zatim moramo objasniti osnove sekuritizacije većem broju potencijalnih lokalnih inovatora putem regionalnih konferencija koje okupljaju financijere i razvojne inženjere održivih projekata.

Drugo, moramo smanjiti složenost ključnih uvjeta transakcije i olakšati osmišljavanje i pregovaranje o specifičnostima instrumenata koji se upotrebljavaju za ulaganje u održive projekte.

Na etabliranim financijskim tržištima mnogo je lakše replicirati značajne dijelove prethodnih uspješnih sporazuma nego početi od nule za svaku transakciju. Ovaj pristup funkcionira jer su ključni financijski igrači već prihvatili mnoge uvjete i odredbe naknadnih sporazuma.

Stoga je ključno učiniti uspješne inovacije vidljivijima ulagačima. U tu svrhu trebali bismo uspostaviti klirinšku kuću visokog ranga i otvorenog tipa za prethodne održive projekte, uključujući one koji su uspješno financirani i one koji nisu uspjeli. Bilo bi to slično mnogim postojećim bazama podataka financijskog sektora, ali dostupno, uz nadzor uglednih trećih strana kako bi se osigurala točnost.

Prepoznavanje ulagača
Treće, potrebno je proširiti raspon izvora financiranja za održive projekte i učiniti ga transparentnijim. Budući da ulaganja u održivost mogu ponuditi niže prinose u skladu s povijesnim mjernim podacima financijskog tržišta, tradicionalne prakse raspodjele imovine, u kontekstu “učinkovitih tržišta”, podrazumijevale bi smanjenu privlačnost.

Međutim, referentne vrijednosti kroz povijest ne uzimaju dovoljno u obzir područje ulaganja s učinkom koje doživljava procvat i obuhvaća različite pragove povrata i vremena i sada ima oko 2,5 bilijuna dolara imovine. Sekuritizacija tranši različitih vrsta ulaganja s učinkom mogla bi se pokazati ključnom za financiranje održivosti.

Stoga bi imalo smisla stvoriti bazu podataka otvorenog tipa – sličnu gore spomenutoj bazi podataka projekta – koju mogu pretraživati inovatori i razvojni inženjeri novih održivih projekata.

To bi olakšalo prepoznavanje ulagača – kapitala, kredita ili nekog hibrida – koji bi mogli uložiti sredstva. Baza podataka mogla bi biti smještena u organizaciji kao što su Međunarodna financijska korporacija, Ujedinjeni narodi ili Svjetska mreža ulaganja s društvenim učinkom.

Postoje ohrabrujući presedani. Tržište zelenih obveznica nastalo je prije nešto više od deset godina, a ukupno izdavanje ove bi godine već moglo doseći bilijun dolara.

Kritična masa svijeta financija prisustvovala je UN-ovoj konferenciji o klimatskim promjenama (COP26) u Glasgowu u studenom prošle godine. Pod vodstvom posebnog izaslanika UN-a Marka Carneyja, Financijski savez Glasgowa za nultu neto stopu emisija (GFANZ) preuzeo je 130 bilijuna dolara u obvezama financiranja borbe protiv klimatskih promjena.

Muhammad Yunus osnovao je 1983. godine Grameen banku kako bi pružio bankarske usluge, a posebno kredite, pojedincima (prvenstveno ženama) koji su se ranije smatrali “neunovčivima”. Do trenutka kada je Yunus dobio Nobelovu nagradu za mir 2006. godine, “mikro-kreditiranje” postalo je globalni fenomen, a tradicionalne financijske institucije uključile su se u sekuritizaciju tih kredita.

Stoga, kako bi se pomoglo u suočavanju s današnjim egzistencijalnim izazovima održivosti, tržišta kapitala i njihovi glavni akteri moraju i dalje biti inovativniji i otvoriti vrata netradicionalnim, čak i disruptivnim glasovima i idejama.

* Koautor članka je Henry P. Huntington, arktički istraživač i konzervator