Nepovjerenje prema stručnjacima pomoglo je usponu populizma diljem Zapada, posebno onima na pozicijama moći koji vjeruju da im njihovo specijalizirano znanje daje pravo na donošenje odluka koje utječu na milijune ljudi.

Populistički čelnici uvijek prekoravaju takve stručnjake, omalovažavajući ih kao ukorijenjene, nedodirljive političke operativce koji nastanjuju “močvaru” ili “duboku državu” ili pak kao lijevo orijentirane napuhance.

Ponekad i pogoršali stvari
To raspoloženje djelomično proizlazi iz gospodarskih šokova koji su uslijedili nakon financijske krize 2008., koja je kulminirala današnjom visokom inflacijom i stagnirajućom produktivnošću. Dok su se roditelji iz srednje klase suočavali s mogućnošću da njihovoj djeci možda neće biti bolje nego njima, morali su potražiti nekoga koga će okriviti. U atmosferi rasprostranjenog nezadovoljstva javnosti, tehnokratska elita pojavila se kao prikladno žrtveno janje.

Znanje neovisnih stručnjaka doista nije uspjelo spriječiti krize kao što su gotovo kolaps globalnog financijskog sustava ili pandemija bolesti Covida-19. Ponekad su stručnjaci čak pogoršali stvari. Primjerice, središnje banke presporo su prepoznale lako uočljivu činjenicu da bi masovno kvantitativno popuštanje povećalo cijene imovine, čime bi se nerazmjerno koristilo onima koji su već posjedovali imovinu i doprinijelo rastu nejednakosti.

Sve veće nepovjerenje javnosti prema stručnjacima nije samo rezultat raširenih gospodarskih nevolja ili širenja teorija zavjere na društvenim mrežama. U središtu zazora od stručnosti duboki su tehnološki i ekonomski pomaci koji iziskuju više od specijaliziranog znanja. Oni iziskuju vrijednosne prosudbe.

Nigdje prijelaz iz relativno stabilnog (iako složenog) okruženja za donošenje odluka u okruženje radikalne neizvjesnosti nije očitiji nego u politici tržišnog natjecanja. Tehnološki napredak u području umjetne inteligencije i dekarbonizacije, s eskalacijom geopolitičkih napetosti i oživljavanjem industrijske politike diljem svijeta, doveo je do odstupanja od načela koja su dugo bila temelj provedbe protumonopolskih pravila na globalnoj razini.

Takozvani pristup čikaške škole, koji se fokusira na potrošačke cijene na određenim tržištima i ima skeptičan stav prema državnoj intervenciji na tržištima i pri spajanjima tvrtki, dominira provedbom protumonopolskih pravila u Sjedinjenim Američkim Državama i drugdje od 1970-ih.

Taj analitički okvir zahtijevao je složene pravne i ekonomske analize protumonopolskih stručnjaka i često je rezultirao time da su tijela nadležna za tržišno natjecanje dobila neovisne ovlasti za donošenje odluka, što se smatralo učinkovitom obranom od lobiranja u industriji. Ako je postojao objektivno “ispravan” smjer djelovanja u bilo kojem slučaju spajanja, mislilo se da bi državna intervencija mogla samo pogoršati stvari.

Međutim, posljednjih godina mijenja se stav prema zagovaraju donošenja odluka u kojem glavnu riječ imaju stručnjaci. Američka tijela nadležna za provedbu protumonopolskih pravila usmjerila su svoju pozornost na smanjenje strukturne tržišne snage velikih tvrtki, signalizirajući povratak tradicionalnom, “predstručnom” razumijevanju funkcioniranja tržišta.

Ponovna pojava industrijskih politika, potaknuta geopolitičkim razmatranjima i strateškom potrebom za zadržavanjem dominantnog položaja na području visokih tehnoloških dostignuća u ključnim područjima kao što su baterije i napredni poluvodiči, ima dalekosežne posljedice za analizu tržišnog natjecanja.

Uostalom, ne postoje konačni analitički odgovori na pitanja poput toga treba li država subvencionirati domaće tvrtke u novonastalim visokotehnološkim sektorima ili izjednačiti konkurentne uvjete za strane dobavljače.

Ta pitanja zahtijevaju pažljivu procjenu inherentnih neizvjesnosti, političkog okruženja i potencijalnih pobjednika i gubitnika. To nisu pitanja koja tehnokrati mogu sami riješiti, iako je njihova stručnost i dalje ključna za osmišljavanje učinkovitih politika.

Ključna komunikacija
Unatoč zazoru populista, svijetu su i dalje potrebni tehnokrati. U knjizi Dolazak postindustrijskog društva iz 1973. sociolog Daniel Bell predvidio je napetost između stručnjaka potrebnih za vođenje složenog modernog društva i privlačnosti populističkih ideologija. Kako bismo zadržali autoritet znanstvenih i tehničkih stručnjaka, napisao je, moramo preispitati način na koji stručnjaci komuniciraju s javnošću.

Bolja komunikacija je ključna, počevši od onoga što se često naziva “komunikacija ušima”, to jest, da stručnjaci iskreno slušaju ljude umjesto da im drže predavanja. Prihvaćanjem promišljenijih i participativnijih metoda, stručnjaci bi mogli olakšati dvosmjerni protok informacija i potaknuti povjerenje.

No, u trenutnoj klimi neobuzdanih dezinformacija i sumnji, takve postupne mjere možda neće polučiti dramatične rezultate. Vraćanje povjerenja u stručnjake neće biti brzo ili jednostavno, a bilo bi glupo očekivati promišljenije vodstvo od populističkih političara. 

© Project Syndicate 2023.