Prioritet u gospodarenju otpadom smanjenje je nastanka otpada, ponovna uporaba, potom recikliranje. Ali na kraju uvijek ostane dio koji se ne može reciklirati ili njegova reciklaža predstavlja preveliki ekonomski trošak.

Kako taj ostatak i dalje ima energetski potencijal, u Europi se nereciklabilni otpad umjesto na odlagališta usmjerava u energane na otpad odnosno spalionice otpada.

Isplativa investicija
Zato je energetska oporaba otpada (Waste to Energy, W2E) ključno pitanje kojim se valja pozabaviti. Austrija, Belgija, Danska, Finska, Nizozemska, Njemačka i Švedska vodeće su u EU po minimalnim količinama otpada koje odlažu, a u svim tim zemljama postotak je manji od 4 posto.

Osim smanjene količine odloženog otpada, pojedine zemlje, poput Austrije, zakonom su zabranile odlaganje otpada koji nije podvrgnut nekom obliku obrade ili recikliranja. Konfederacija europskih postrojenja za proizvodnju energije iz otpada (CEWEP) navodi da je većina tih zemalja uvela zabranu odlaganja otpada i korištenja otpada za proizvodnju energije.

U Europskoj uniji korištenje otpada za dobivanje energije je djelatnost regulirana strogim i precizno definiranim propisima. Primjenjuju se niske granične vrijednosti emisija i ostali propisi Direktive EU o industrijskim emisijama.

Ovi propisi reguliraju širok raspon različitih emisija u zrak, uključujući prašinu, dušikove okside, sumporov dioksid, 12 različitih teških metala, dioksine i druge organske zagađivače. Osim toga, tu su i propisi za izdavanje dozvola, uvjete rada, praćenje emisija, termičku obradu opasnog otpada, obradu ostataka od spaljivanja ili pročišćavanje dimnih plinova, obveze izvješćivanja, inspekciju zaštite okoliša, informiranje javnosti i još mnogo toga.

Osim rješavanja problema s pojedinim vrstama otpada, energetskom obradom otpada dobiva se i energija: toplinska i električna energija, ali i tehnološka para. Dobra investicija u vrijeme energetske krize, kada su cijene električne energije na veleprodajnim tržištima diljem Europe dosegle nevjerojatne razine od oko 700 eura po megavat-satu (MWh), što je 15 puta više nego prije krize.

Prema podacima Konfederacije europskih postrojenja za obradu otpada u energiju, u 2018. godini 497 postrojenja proizvelo je 41.000 gigavat-sati (GWh) električne energije i 96.000 GWh toplinske energije. Ta je struja bila dovoljna za 19 milijuna potrošača, a toplinska energija za 16 milijuna potrošača.

Pobornici spalionica otpada tvrde da je energetska oporaba “carbon neutral” ako se gleda cjelokupni vijek proizvoda te, za razliku od konvencionalnog odlaganja otpada na deponijima, spaljivanje ne proizvodi metan koji je znatno jači staklenički plin od CO2. Spalionice ne bi trebale biti dominantni oblik oporabe otpada, ali u zemljama s dobro razvijenim sustavima odvajanja otpada pružaju efikasno rješenje za otpad koji nije moguće reciklirati uz dobitak energije kao dodatni benefit.

Gomilanje i troškovi
Iako je Hrvatska, uz Maltu, jedina država EU koja nema W2E postrojenja za energetsku oporabu otpada, u našoj zemlji je prisutan i tolerira se isključivo mnogim domaćinstvima koja su i ove zime, umjesto da plaćaju sve skuplje energente, ali i povećane cijene odvoza otpada u neuređenom sustavu, svojim viškom otpada punili peći na kruta goriva

Plan gospodarenja otpadom RH temeljen je na regionalnim centrima za gospodarenje otpadom koji kao krajnji proizvod imaju SRF/GIO, ali usprkos skupoj obradi i dalje nemaju gdje plasirati taj “proizvod” jer nemamo energane na otpad pa sad imamo dvostruki problem: gomilanje SRF i financijske troškove koje plaćamo državama koje imaju razvijen W2E sustav da preuzmu naš skupo prerađen otpad.

Usprkos tome, i dalje svaki pokušaj, čak i priču o energetskoj oporabi otpada dočekuje iznimno jak otpor javnosti. Glavnu riječ, umjesto struke, preuzimaju najglasniji pojedinci i grupe koje zbog svojih posebnih interesa imaju otpor prema razvijanju sustava koji je ne samo uobičajen već i neophodan u svim razvijenim državama, pa tako i u Hrvatskoj. Da bismo otkrili razloge takve percepcije većeg dijela javnosti moramo pogledati širu sliku i evidentirati glavne protuargumente.

Hrvatska još nema jasno određen plan i uspostavljen sustav gospodarenja otpadom te iz tog razloga javnost nema povjerenja u institucije nadzora utjecaja na okoliš. Problem je na razini planiranja, ali i u načinu vođenja javne rasprave o svakom pojedinačnom projektu te vrste.

S obzirom na loše komuniciranje, informacije se do javnosti probiju neposredno prije početka realizacije nekog projekta. To je slučaj i u priči o spalionici na KBC Rebro koja je došla u fokus javnosti posljednjih mjeseci. Manipulacija je očita.

Isti ljudi koji sjede u radnim skupinama gradova za razvoj sustava gospodarenja otpadom odobravali su taj projekt, a sada kad je očito da je dio javnosti protiv tog projekta, ti ljudi “peru ruke” i postaju najglasniji protivnici njegove realizacije.

Zato, riječ valja prepustiti stručnjacima. A nadajmo se da ćemo napokon uskoro dočekati i novi plan o gospodarenju otpadom o kojemu je javna rasprava započela prošloga tjedna. 

* Autor članka je predsjednik udruge Ekologija grada